Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2555/07 (S. Č.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2555/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2555/07, rješavajući apelaciju Saliha Čajdina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Čajdina podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
07-001631 od 4. jula 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-1016/05 od 27. aprila 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Čajdin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, kojeg zastupaju Edin Hergić i Salih Hodžić, advokati iz Bihaća, podnio je 13. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001631 od 4. jula 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1016/05 od 27. aprila 2007. godine.
2. Apelant je 8. marta 2994. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja, koji je dopunio 6. marta 2006. godine, a kojom bi se naložilo «Bosna Osiguranju» d.d. Sarajavo iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: protivnik osiguranja) da mu kao predlagaču osiguranja – njegovom punomoćniku, omogući uvid u sve knjigovodstvene dokumente – pismene isprave o poslovanju u 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godini, kao i do 1. novembra 2005. godine, kada je apelant prestao biti dioničar, te da ovlasti apelanta – njeogovog punomoćnika «Revizija Džaferović» - Društvo za reviziju, računovodnstvo i finansijski konsalting iz Sarajeva da izvrši uvid u sve knjigovodstvene dokumente – pismene isprave, te da se obaveže protivnik osiguranja da apelantu isplati troškove ovog postupka.
3. Općinski sud je donio rješenje broj P-1016/05 od 27. aprila 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanata za donošenje mjere osiguranja. U obrazloženju svog rješenja Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine2 broj 53/03) da bi se odredila predložena mjera osiguranja.
4. Protiv rješenja Općinskog suda broj P-1016/05 od 27. aprila 2007. godine apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je rješenjem broj 009-0-Gž-07-001631 od 4. jula 2007. godine odbacio žalbu apelanta. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i tačno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, te da prilikom odlučivanja nije počinio ni povrede odredaba parničnog postupka.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II.3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Ustavni sud napominje da je osnovni cilj odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije garantovanje pravičnog postupka kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. U ovom slučaju, Ustavni sud mora utvrditi da li postupak određivanja mjere osiguranja predstavlja postupak u kojem se utvrđuje građanska prava apelanata. Bivša Evropska komisija za ljudska prava je u slučaju X protiv Ujedinjenog kraljevstva (predstavka broj 7990/77, DR 24, tačka 4, strana 60-61), zaključila: «Ovaj postupak, [određivanja privremene mjere] zapravo, ne utvrđuje konačno građanska prava, pa čak ni privremeno...On samo utvrđuje njegovu (apelantovu) trenutnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. U tom smislu, Komisija zaključuje da je ovo pitanje izvan djelokruga člana 6. Konvencije, te da se apelantova žalba, prema tome, mora odbaciti...kao inkompatibilan sa odredbama Konvencije». Isti stav u svojoj praksi zauzeo je i Ustavni sud (vidi Odluku Ustavnog suda U-63/01 od 27. juna 1993. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 38/03).
8. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju mjera obezbjeđenja ne prejudicira glavnu odluku. Mjera obezbjeđenja prestaje da važi pravosnažnim okončanjem postupka koji se vodi o glavnoj pravnoj stvari. Ona određuje privremenu pravnu poziciju apelanta do konačnog ishoda glavnog postupka. Prema tome, postupak određivanja mjere osiguranja ne određuje građanska prava apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno i pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Iz apelacije i osporenih rješenja nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi predlagača osiguaranja koji je tražio donošenje mjere osiguranja, što znači da konkretna pravna stvar, odnosno prijedlog nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović