Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3244/08 (R. B. i drugi)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3244/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3244/08, rješavajući apelaciju Ratka Budalića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Budalića, Ilije Kuljića, Milorada Pješčića, Borislava Ivkovića, Vladimira Pantića, Marka Draškovića, Veselka Đurića, Milenka Savića, Bobe Pantića, Gorana Kokotovića, Srđana Krzmana, Nikole Tomovića i Slobodana Gligorevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 939 od 14. augusta 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 115 od 17. augusta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000 003 od 1. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Budalić, Ilija Kuljić, Milorad Pješčić, Borislav Ivković, Vladimir Pantić, Marko Drašković, Veselko Đurić, Milenko Savić, Boba Pantić, Goran Kokotović, Srđan Krzman, Nikola Tomović i Slobodan Gligorević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice (Republika Crna Gora), podnijeli su 14. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 939 od 14. augusta 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-
Gž-07-000 115 od 17. augusta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000 003 od 1. decembra 2006. godine.
2. Apelanti su se tužbom od 28. decembra 2005. godine obratili Osnovnom sudu kojom su tražili da se utvrdi da su interni dioničari «Petrol» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) u strukturi kapitala u skladu sa finansijskim vještačenjem, te da se tužena obaveže da ih u vrijednosti utvrđenih dionica upiše u sudski registar u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000 003 od 1. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 115 od 17. augusta 2007. godine, odbačen je tužbeni zahtjev apelanata zbog nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju je navedeno da rješavanje o zahtjevu apelanata nije u sudskoj nadležnosti jer je privatizacija državnog kapitala u preduzećima upravna stvar u nadležnosti Direkcije za privatizaciju RS, po posebnom upravnom postupku u smilu člana 2. Zakon o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02). Obzirom na navedeno, prvostepeni sud se pozivom na odredbu člana 16. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) oglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 939 od 14. augusta 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-
000 115 od 17. augusta 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su se oglasili nenadležnim za postupanje u slučaju apelanata.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelanti se žale na rješenja Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda kojima su njihove tužbe odbačene jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za utvrđivanje i priznavanje statusa internih dioničara.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-925/04 od 13. septembra 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelanti su, prema utvrđenom stanju propustili da se obrate nadležnom organu uprave, iz čega proizilazi da redovni sudovi, odlučujući o tužbi apelanata, nisu raspravljali o osnovanosti njihovog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelanti u svojoj apelaciji ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbacivši njihovu tužbu zbog nenadležnosti, te au istakli da im traženo pravo pripada. Međutim, da bi se raspravilo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporavaju u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju tužbenog zahtjeva apelanata. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović