Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/08 (S. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3420/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3420/08, rješavajući apelaciju Smilje Milić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smilje Milić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

297/04 od 13. augusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U. 524/03 od 21. aprila 2004. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj 09-03-25-195/03 od 28. oktobra 2003. godine i zaključka Komisije za povrat napuštenih društvenih i privatnih stanova na području općine Neum broj Z-09-I-

47/03 od 20. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Smilja Milić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 24. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-297/04 od 13. augusta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U. 524/03 od 21. aprila 2004. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 09-03-25-195/03 od 28. oktobra 2003. godine i zaključka Komisije za povrat napuštenih društvenih i privatnih stanova na području općine Neum (u daljnjem tekstu: Komisija) broj Z-09-I-47/03 od 20. maja 2003. godine.

2. Zaključkom Komisije za povrat napuštenih društvenih i privatnih stanova na području općine Neum (u daljnjem tekstu: Komisija) broj Z-09-I-47/03 od 20. maja 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za povrat društvenog stana broj 12, vlasništvo hotela «Neum» Neum, koji se nalazi u Neumu, u ulici Silazni put broj 12, zgrada S-12/I. Istim zaključkom je određeno da apelantici prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. U obrazloženju svog rješenja Komisija je navela da je prema članu 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. S obzirom da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 23. oktobra 2002. godine, Komisija je navela da je, smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelantice za vraćanje predmetnog stana u posjed neblagovremen. Također, s obzirom da apelantica nije podnijela u propisanom roku niti zahtjev CRPC-u u Sarajevu, time je, kao supruga pokojnog B.M, izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

3. Ministarstvo je, odlučujući o žalbi apelantice protiv zaključka Komisije broj Z-09-I-47/03 od 20. maja 2003. godine, donijelo je rješenje broj 09-03-25-195/03 od 28. oktobra 2003. godine kojim je žalba apelantice odbijena kao neosnovana.

4. Protiv rješenja Ministarstva broj 09-03-25-195/03 od 28. oktobra 2003. godine apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj U. 524/03 od 21. aprila 2004. godine odbio apelantičinu tužbu kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Kantonalnog suda broj U. 524/03 od 21. aprila 2004. godine, donio je presudu broj Už-297/04 od 13. augusta 2008. godine kojom je apelantičina žalba odbijena.

6. Apelantica navodi povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom organu podnijela 23. oktobra 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelantice da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio