Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/08 (V.Ć.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3800/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3800/08, rješavajući apelaciju V.Ć, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.Ć podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-001024 od 29. oktobra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Ž-07-000093 od 12. jula 2007. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj RS-1615/04 od 4. januara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. V.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) Banje Luke, podnijela je 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-001024 od 29. oktobra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-07-000093 od 12. jula 2007. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-1615/04 od 4. januara 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-1615/04 od 4. januara 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-07-000093 od 12. jula 2007. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice koju je podnijela protiv tužene GP „Krajina“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete po osnovu izgubljene zarade-plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantici prestao radni odnos kod tužene 1. oktobra 1992. godine na osnovu zaključka Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, broj 03-343/92 od 21. maja 1992. godine, da joj je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa koje je doneseno 27. novembra 1992. godine uručeno u toku 1994. godine, a ostala personalna dokumenta 1995. godine, te da apelantica protiv istog nije ulagala prigovor, već da je podnijela tužbu ovom sudu 5. novembra 2004. godine radi naknade štete po osnovu izgubljene zarade-plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Osnovni sud je istakao da je zbog povrede prava iz radnog odnosa, prema članu 105. stav 1. Zakona o radu, apelantica imala mogućnost da podnese tužbu nadležnom sudu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najkasnije u roku od 3 godine od učinjene povrede. Obzirom da je apelantici radni odnos prestao 1. oktobra 1992. godine, a apelantica je tužbu sudu podnijela 5. novembra 2004. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantičina tužba neblagovremena.

3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-001024 od 29. oktobra 2008. godine, odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je naveo da je apelantica saznala za prestanak radnog odnosa kod tužene najkasnije 1994. godine kada joj je poštom uručena odluka o prestanku radnog odnosa, a obzirom da je tužbu sudu podnijela tek 2004. godine odluka nižestepenih sudova o odbacivanju njene tužbe kao neblagovremene je pravilna.

4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, već je njena tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu, čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/08 (V.Ć.) | Sudska praksa | Aktio