Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-60/07 (F. B., Đ. B., S. O., S. T.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-60/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 60/07, rješavajući apelaciju Fadile Beglerbegović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Beglerović, Đemke Beglerović, Safije Omanović, Suade Turkić, Fatime Zahirović i Jasmine Japlak, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-936/05 od 18. maja 2006. godine i presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž: 610/03 od 12. maja 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Beglerović, Đemke Beglerović, Safije Omanović, Suade Turkić, Fatime Zahirović i Jasmine Japlak, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 023089 07 Rev od 18. novembra 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-
Gž-07-000 889 od 27. juna 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Beglerović, Đemka Beglerović, Safija Omanović, Suada Turkić, Fatima Zahirović i Jasmina Japlak (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Potoka kod Mostara, koje zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijele su 3. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-936/05 od 18. maja 2006. godine i presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž: 610/03 od 12. maja 2005. godine. Apelantice su 7. februara 2009. godine dopunile apelaciju tako što su kao osporene presude navele i rješenje Vrhovnog suda, broj 58 0 P 023089 07 Rev od 18. novembra 2008. godine i rješenje Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000 889 od 27. juna 2007. godine.
2. Međupresudom Općinskog suda II u Mostaru, broj P-414/02 od 6. februara 2003. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantica za isplatu plaća po odredbi člana 30 Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je tužena OŠ «Bijelo Polje» (u daljnjem tekstu: tužena) dužna apelanticama izvršiti obračun plaće svakoj po 2.040,00 KM za period od 8. januara 2001. godine do 8. jula 2002. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-610/03 od 12. maja 2005. godine, žalba tužene je uvažena, pobijana međupresuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen u cjelosti kao neosnovan.
4. Apelantice su izjavile reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-610/03 od 12. maja 2005. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu rješenjem, broj Rev-936/05 od 18. maja 2006. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju primjenjuje prethodni Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: prethodni ZPP), obrazlažući da je nedopuštena jer je odredbom člana 364. stav 2. prethodnog ZPP revizija nije dopuštena u imovinsko pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 KM. Kako su apelantice u konkretnom slučaju podnijele tužbu protiv istog tuženog kao formalni suparničari, pravosnažnom presudom su odbijene sa tužbenim zahtjevima od kojih nijedan zahtjev ne prelazi iznos od 15.000, 00 KM. Vrhovni sud je konstatovao da su apelantice u ovom sporu formalni suparničari (član 181. stav 1. tačka 2. prethodnog ZPP), da je procesni položaj svake od njih samostalan, te da se pravo na izjavljivanje revzije cijeni za svaku odvojeno.
5. Apelantice su podneskom od 23. februara 2007. godine tražile nastavak postupka i donošenje odluke prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, tj. prema drugom pravnom osnovu. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P. 023089 02 od 8. maja 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-
0-Gž-07-000 889 od 27. juna 2007. godine, odbačen je zahtjev apelantica za nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari primjenom člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) jer se radi o pravosnažno presuđenoj stvari.
6. Apelantice su izjavile reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000 889 od 27. juna 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu rješenjem, broj 58 0 P 023089 07 Rev od 18. novembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo, da je osporenim rješenjem potvrđena odluka prvostepenog suda kojim je odbijen zahtjev apelantica za nastavak postupka, a kojim nije pravomoćno završen postupak u ovoj pravnoj stvari, te je Vrhovni sud na osnovu člana 247 ZPP odbacio reviziju kao nedopuštenu.
7. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
Protek roka
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). Apelantice su protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-610/03 od 12. maja 2005. godine, izjavile reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-936/05 od 18. maja 2006. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda od 12. maja 2005. godine.
10. S obzirom da je punomoćniku apelantica 31. maja 2005. godine uručena presuda Kantonalnog suda, broj Gž-610/03 od 12. maja 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. januara 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je punomoćnik apelantica primio osporenu presudu Kantonalnog suda, broj Gž-610/03 od 12. maja 2005. godine.
Dopustivost u odnosu na rješenje Vrhovnog suda, broj 58 0 P 023089 07 Rev od 18. novembra 2008. godine i rješenje Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000 889 od 27. juna 2007. godine
11. S obzirom na to da apelantice, između ostalog, smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. U vezi s tim Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantica.
13. Ustavni sud primjećuje da apelantice osporavaju rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje, a kojim je odbačen zahtjev apelantica za nastavak predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud odbacili zahtjev apelantica obrazlažući da se radi o presuđenoj stvari, dok je Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu iz razloga što pobijanim rješenjem nije pravomoćno završen postupak u predmetnom postupku. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o postojanju zakonskih uslova za nastavak postupka koji je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda, broj Gž-610/03 od 12. maja 2005. godine, a nije odlučivalo o građanskim pravima niti je nametnuta bilo kakva obaveza apelanticama. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene pobijane odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantica. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
14. Ustavni sud dalje konstatira da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su navodi apelantica i u ovom dijelu također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović