Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/07 (F. S.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-457/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-457/07, rješavajući apelaciju Fikreta Silića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Silića u predmetu Općinskog suda u Cazinu, broj P-95/87, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Silić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hasiba Buhić, advokat iz Cazina, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-92/87 pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

2. Presudom tadašnjeg Opštinskog suda, broj P: 133/83 od 26. oktobra 1984. godine tužitelji Beganović Ibrahim iz Zadra i Beganović Šerif iz Pećigrada ( u daljnjem tekstu: tužitelji) su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili da sud utvrdi da je za vrijeme života Beganović Husein, njihov otac, sa Beganović Fadilom i Huremović Senadom ( u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio sporazumnu raspodjelu imovine. U ostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kojim je traženo utvrđenje postojanja ugovora o darovanju između Beganović Huseina i prvotužitelja Beganović Ibrahima, sud je tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelje i Beganović Fadilu odbacio, a u odnosu na drugotuženog Huremović Senada odbio.

3. U ponovljenom postupku, Rješenjem tadašnjeg Osnovnog suda u Cazinu, broj P-92/87 od 3. juna 1987. godine odbačen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da sud utvrdi da je Beganović Husein, temeljem usmenog ugovora o darovanju, poklonio tužitelju Beganović Ibrahimu kao svom sinu sporne nekretnine i predao u posjed za vrijeme života. Nadalje, sud je istim rješenjem odbacio tužbeni zahtjev tužitelja kojim su, na temelju tog ugovora, tuženi Beganović Fadila i Huremagić Senad, kao i Beganović Šerif dužni izdati tužitelju Beganović Ibrahimu ispravu podobnu za prenos vlasništva na spornim nekretninama na ime tužitelja Beganović Ibrahima, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, a ako to ne učine uknjižba će se obaviti na osnovu ove odluke.

4. Tužitelji su protiv Rješenja Osnovnog suda, broj P-92/87 od 3. juna 1987. godine podnijeli žalbu. Iz spisa koji je dostavljen Ustavnom sudu proizilazi da tadašnji Osnovni sud u Cazinu nije donio odluku o žalbi tužitelja, nego je spis arhivirao

5. Nadalje, iz predmeta koji je dostavljen Ustavnom sudu se vidi da apelant nikad nije u učestvovao u konkretnom postupku, već da je samo podneskom sada Općinskom sudu u Cazinu od 2. decembra 2004. godine zatražio uvid u spis predmeta koji je bio arhiviran, što mu je od strane predsjednika suda omogućeno. Nakon toga, apelant je, smatrajući da može biti stranka u postupku, tražio od suda nastavak postupka u ovom predmetu. Apelant je, 11. marta 2006. godine je predao urgenciju Općinskom sudu radi učešća u predmetnom postupku.

6. Apelant navodi da je u konkretnom sporu jedna od tuženih njegova majka Beganović Fadila, koja je umrla 23. marta 1989. godine, a da on kao njen sin, ima pravni interes da se postupak oko postojanja ugovora o darovanju spornih nekretnina pravosnažno okonča. On navodi da je 2. decembra 2004. godine izvršio uvid u spis broj 92/87 kod Općinskog suda, te da je utvrdio da je spis bio arhiviran, iako sud nije rješio žalbu koju su na prvostepeno rješenje Osnovnog suda broj P-92/87 od 3. juna 1987. godine podnijeli tužitelji. Pošto je predmet bez konačne odluke nadležnog suda, odnosno sama odluka nije pravosnažna, a ni sama žalba nije dostavljena na odgovor jednoj od tuženih strana, majci apelanta, to apelant predlaže da se postupak po žalbi tužitelja nastavi kako bi isti bio pravosnažno okončan. Apelant navodi da ima pravni interes da se ovaj predmet konačno završi, jer je i njegova majka «trpila dugogodišnje bolove zbog trajanja ovog postupka», a od njene smrti kao njen nasljednik i on također trpi duševne bolove zbog toga, uprkos obraćanjima Općinskom sudu radi završetka postupka koja su ostala bezuspješna. Apelant dalje navodi da je , 2. decembra 2004. godine, zatražio uvid u spis, koji mu je presjednik Općinskog suda omogućio. Apelant navodi da je tražio 10. decembra 2004. godine da se nastavi postupak, a 11. marta 2006. godine je predao urgenciju za okončanje postupka, ali do danas u ovom predmetu «nije dobio poziv niti bilo kakvu odluku suda». Postupak u ovom predmetu traje već 26 godina, pa apelant u opisanom ponašanju suda vidi povredu «razumnosti roka» odlučivanja kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

8. Ustavni sud zapaža da se u postupku, koji je vođen pred Općinskim sudom, nije odlučivalo o građanskim i imovinskim pravima apelanta, već o osnovanosti tužbenih navoda tužitelja u kojima je jedna od tuženih strana bila, kako apelant navodi, njegova majka. S obzirom da apelant nije lično bio učesnik u postupku pred sudovima, te da ničim nije dokazao da je on procesno-pravni sukcesor tužene koja je umrla, niti je priložio dokaz da je takvu poziciju stekao u postupku pred Općinskim sudom, proizlazi da apelant nije lice koje, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/07 (F. S.) | Sudska praksa | Aktio