Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1210/07 (M. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1210/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine,, u predmetu broj AP 1210/07, rješavajući apelaciju Marinka Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Mikulića, podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P- 163/04 od 21. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 27. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-163/04 od 21. jula 2004. godine.
2. Apelant je bio uposlenik Hercegovačke banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: poslodavac), do 27. aprila 2004. godine kada mu je odlukom poslodavca, broj 04/2004 od 26. aprila 2004. godine prestao radni odnos. Uvidom u spis vidljivo je da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja navedene odluke, te tražio povrat na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa i istakao zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća sa pripadajućom zakonskom kamatom.
3. Rješenjem broj P-163/04 od 21. jula 2004. godine Općinski sud, se proglasio stvarno nenadležnim, ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio tužbu apelanta. Protiv navedenog rješenja apelant je mogao izjaviti žalbu, u roku od 15 dana, Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Prema stanju spisa, apelant nije izjavio žalbu.
4. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na rad i socijalnu sigurnost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije izjavio žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda, broj P-163/04 od 21. jula 2004. godine, iako je o tome obaviješten u pravnoj pouci. Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove pred nadležnim organima, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović