Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/08 (D. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1329/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine,, u predmetu broj AP-1329/08, rješavajući apelaciju Dragomira Gligića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Gligića podnesena zbog neodlučivanja Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine o njegovoj žalbi podnesenoj radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Gligić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 5. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neodlučivanja Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) o njegovoj žalbi podnesenoj radi ostvarivanja prava iz člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Apelant navodi da je do izbijanja ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine bio zaposlen u „Fabrici sode Lukavac“, RJ „Kamenolom vijenac“ Lukavac, kojoj je podnio zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Nadalje, navodi da nije dobio nikakav odgovor po tom zahtjevu, pa je podnio žalbu Kantonalnoj komisiji radi regulisanja svog radnopravnog statusa, a po kojoj nije odlučeno.
3. Apelant se radi zaštite svojih prava obratio Ombudsmenima Federacije Bosne i Hercegovine, koji su 4. aprila 2006. godine donijeli odluku o kršenju prava broj III:281/06-III, i kojom su konstatovali da je Kantonalna komisija povrijedila apelantovo pravo na rad na taj način što nije donijela rješenje povodom njegovog zahtjeva, te su preporučili da što hitnije, a najkasnije do 18. aprila 2006. godine donese rješenje povodom apelantovog zahtjeva i da mu omogući korištenje propisanih pravnih lijekova protiv tog pravnog akta, ukoliko bude nezadovoljan istim.
4. Apelant smatra da postupak pred Kantonalnom komisijom traje nerazumno dugo, te se žali da mu je zbog dugotrajnosti tog postupka povrijeđeno pravo na odlučivanje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je postavio zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dugotrajnosti postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelant se žali na nepostupanje Kantonalne komisije povodom njegovog zahtjeva za regulisanje radnopravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu. Ustavni sud je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u svojoj Odluci broj AP 1829/07 (odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da apelanti nisu došli do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja s obzirom na to da nisu iskoristili raspoložive djelotvorne pravne lijekove u upravnom postupku. Kako apelant u predmetnoj apelaciji nije Ustavnom sudu dostavio argumente ili dokaze koji ukazuju na nedjelotvornost navedenih pravnih lijekova, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
8. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu u svakom slučaju ne pripada pravo na naknadu štete.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović