Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1772/08 (P. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1772/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1772/08, rješavajući apelaciju Pantelije Kremenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pantelije Kremenovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 026 od 21. marta 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Pantelija Kremenović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, koga zastupa Dane Končar, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 026 od 21. marta 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-150/99 od 14. jula 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova-Centar javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos od 2.743,00 KM na ime neisplaćenih plata, te iznos od 3.781,62 KM na ime dospjele zatezne zakonske kamate. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je tužba apelanta neblagovremena iz razloga što apelant nije prethodno tražio internu zaštitu svojih prava u skladu sa odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11/94 i 6/97).
3. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 026 od 21. marta 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju, pozivajući se na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 47/05), prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da označeni iznos vrijednosti spora u konkretnoj pravnoj stvari ne prelazi 10.000,00 KM, te kako prema ocjeni suda odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantova tužba, radi isplate naknade plata i drugih ličnih primanja, je rješenjem Osnovnog suda broj Rs-150/99 od 14. jula 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 579 od 13. oktobra 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 026 od 21. marta 2008. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već su i tužba i revizija odbačene iz formalnih razloga. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Pored toga ni revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepenog rješenja u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek jer ju je Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu pošto nije ispunjavala formalne zahtjeve tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović