Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1847/09 (A. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1847/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1847/09, rješavajući apelaciju Age Mahmutagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Age Mahmutagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-
07-000034 od 24. marta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-KPP-06-000 933 od 17. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ago Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-07-000034 od 24. marta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-
0-KPP-06-000 933 od 17. oktobra 2006. godine.
2. Apelant je protiv Z.K. i drugih 28. avgusta 2000. godine podnio krivičnu prijavu Općinskom tužilaštvu II u Sarajevu zbog postojanja osnovane sumnje da su početkom rata izvršili provalu i pljačku stana u ulici Grbavička broj 27 u Sarajevu.
3. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je apelantu dostavilo obavještenje broj KT-336/00 od 6. oktobra 2000. godine kojim ga obavještava da je, na osnovu člana 145. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i člana 2. Zakona o amnestiji («Službene novine FBiH» broj 48/99), apelantova prijava protiv Z.K. i drugih, zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), odbačena jer je za krivično djelo izvršeno od oktobra 1991. godine do 31. decembra 1995. godine data amnestija, pa se protiv istih ne može poduzeti krivično gonjenje.
4. Apelant je 25. oktobra 2000. godine kao oštećeni tužilac podnio zahtjev za provođenje istrage protiv I.V. i M.V. iz Sarajeva.
5. Općinski sud je donio rješenje broj 065-0-KPP-06-000 933 od 17. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-07-000034 od 24. marta 2009. godine, kojim je obustavljen postupak protiv osumnjičenih I.V. i M.V. pokrenut zahtjevom za sprovođenje istrage apelanta kao oštećenog, zbog krivičnog djela krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. KZ, a na osnovu člana 454. stav 2. ZKP iz razloga što je prijavljeno djelo obuhvaćeno amnestijom.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i povreda prava zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju žali na odluke donesene u vezi obustave krivičnog postupka koji se vodio protiv I.V.i M.V.
9. Ustavni sud konstatuje da apelant u navedenom postupku kojeg osporava predmetnom apelacijom nije niti osumnjičeni niti okrivljeni za krivično djelo, već se njegov zahtjev, kao oštećenog, odnosi na krivični postupak protiv drugog lica. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
10. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnim apelacijama ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
11. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Iz navedenog proizilazi da se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne odnosi na vođenje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud dalje konstatira da se u predmetnom postupku, koji se dakle vodio protiv trećih lica, nije odlučivalo ni o ostalim pravima na čiju navodnu povredu ukazuje apelant. Stoga su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povreda prava zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović