Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2214/08 (P.B.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2214/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2214/08, rješavajući apelaciju P.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.B. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 601 od 28. maja 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. P.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 601 od 28. maja 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 28/02 od 9. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000-092 od 14. februara 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv AD za inženjering «Graditelj» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojem je apelant tražio od suda da utvrdi da mu nije prastao radni odnos kod tuženog, da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, te da mu naknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 1. jula 1992. godine do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačene isplate, kao i da mu uplati zakonske stope doprinosa za Penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prvostepenim rješenjem je obavezan apelant da tuženom nakandi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.189,00 KM, također u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepenog rješenja, potvrđenog drugostepenim rješenjem, se navodi da je apelant tek 2. jula 2002. godine podnio tužbu protiv tuženog radi ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa, te da, iako rješenje o prestanku radnog odnosa nije nikada uručeno apelantu od strane tuženog, apelant nema opravdanih razloga za propuštanje zakonskih rokova kako za obraćanje nadležnim organima tuženog, tako i nadležnim sudovima u smislu čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89), koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog.

3. Nezadovoljan odlukom drugostepenog suda, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 601 od 28. maja 2008. godine odbio reviziju kao neosnovanu, budući da se apelant nije u zakonom propisanom roku obratio nadležnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osporena odluka Okružnog suda pravilna i na zakonu zasnovana.

4. Apelant smatra da mu je osorenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant se žali na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Herecgovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda broj Rs: 28/02 od 9. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000-092 od 14. februara 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

8. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2214/08 (P.B.) | Sudska praksa | Aktio