Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-252/07 (S. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-252/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-252/07, rješavajući apelaciju Slavka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Kovačevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda, broj Rev-42/05 od 10. oktobra 2006. godine, rješenja Okružnog suda Banja Luka, broj Ž-29/02 od 26. oktobra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka, broj Rs-148/98 od 8. novembra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 5. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-42/05 od 10. oktobra 2006. godine, rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-29/02 od 26. oktobra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-
148/98 od 8. novembra 2001. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-148/98 od 8. novembra 2001. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Ž-29/02 od 26. oktobra 2004. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta koju je podnio protiv Kliničko bolničkog centa Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant 22. aprila 1993. godine kod tuženog podigao svoju radnu knjižicu i dokumentaciju, a da se za zaštitu svojih prava prvi put obratio tek 20. maja 1998. godine i to Općinskom sudu. Apelant je bio obavezan da, u skladu s članom 80. st. 1. i 2 . Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO) koji se primjenjivao u relevantnom periodu, po proglašenju prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine bez odlaganja podnese pismeni zahtjev tuženom radi zaštite svojih prava. Budući da apelant nije postupio prema navedenim odredbama, sud nije mogao udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu, te je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-42/05 od 10. oktobra 2006. godine revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-29/02 od 26. oktobra 2004. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostepeno rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona, zbog čega nije moguće udovoljiti apelantovim revizionim navodima.
4. Apelant smatra da su osporednim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant također smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na rad.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu odbacivanjem tužbe kao neblagovremene povrijeđena ustavna prava navedena u apelaciji. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u svojoj odluci broj AP 683/07 od 7. jula 2008. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je ukazao da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, kod odlučivanja da li su ispoštovani zaknom propisani rokovi za traženje zaštite pred sudom, uzeli u obzir sve okolnosti o čemu su dali jasna i detaljna obrazloženja u svojim odlukama. U vezi s tim, sudovi su utvrdili da čak ni nakon zvaničnog proglašenja prastanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, 19. juna 1996. godine, apelant nije, u periodu od skoro dvije godine, poduzeo nikakve korake u pravcu traženja zaštite svojih prava. Budući da je apelant propustio prekluzivni rok da traži zaštitu svojih prava kod poslodavca, onemogućio je sud da meritorno raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu. Iz navedenog proizlazi da apelant nije iskoristio sve pravne lijekove koje je imao prema zakonu.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović