Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2790/08 (E. N.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2790/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2790/08, rješavajući apelaciju Edvarda Najmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edvarda Najmana, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Rev-06-000 519 od 2. jula 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-213/05 od 13. januara 2006. godine, rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs. 9/99 od 21. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Edvard Najman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 519 od 2. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-213/05 od 13. januara 2006. godine, rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs. 9/99 od 21. januara 2005. godine.

2. Apelant navodi da je do 5. aprila 1995. godine bio uposlenik «Energoinvest» a.d. Fabrika kompresora i pneumatskog alata «Trudbenik» (u daljnjem tekstu: tuženi), kada je bez ikakvog rješenja upućen kući, od kada više nije pozvan da se javi na posao. Uvidom u spis ustanovljeno je da se apelant obratio pismenim zahtjevom za vraćanje na posao Upravnom odboru tuženog 24. februara 1999. godine na koji nije dobio odgovor. Apelant se obratio tužbom Osnovnom sudu tražeći zaštitu prava iz radnog odnosa.

3. U toku postupka pred Osnovni sudom, tuženi je uložio u spis rješenje o prestanku radnog odnosa broj 17/96 od 6. avgusta 1996. godine i zaključak Upravnog odbora kojim je prigovor apelanta na rješenje o prestanku radnog odnosa odbačen kao neblagovremen. Osnovni sud je 29. januara 2003. godine donio djelimičnu presudu broj: 9/99 kojom je poništeno, kao nezakonito, rješenje broj 17/96 od 6. avgusta 1996. godine, kao i zaključak Upravnog odbora tuženog od 7. novembra 2002. godine, pa je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

4. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs. 9/99 od 21. januara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-213/05 od 13. januara 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelanta, za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa broj 17/96 od 6. avgusta 1996. godine.

5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istaknuo da propust tuženog da apelantu uruči rješenje o prestanku radnog odnosa nije mogao dovesti apelanta u zabludu o njegovom radno-pravnom statusu, jer je apelant za povrede svojih prava saznao još u aprilu 1995. godine, kada je vraćen sa posla i kada je prestalo njegovo radno angažovanje kod tuženog. Obzirom da je apelant zahtjev za povratak na posao podnio 24. februara 1999. godine, a tužbu sudu 16. marta 1999. godine Osnovni sud je izveo zaključak da apelant nije bio zainteresovan da radi kod tuženog, te da propust apelanta da se tužbom obrati nadležnom sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa nije opravdan.

6. Odlučujući o reviziji apelanta protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-213/05 od 13. januara 2006. godine, Vrhovni sud donio je rješenje broj 118-0-Rev-06-000 519 od 2. jula 2008. godine kojim se revizija odbija.

7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku, kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelant se obratio poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa 24. februara 1999. godine, a tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa je podnio Osnovnom sudu 16. marta 1999. godine, dakle po proteku roka predviđenog zakonom. Iz tog razloga Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2790/08 (E. N.) | Sudska praksa | Aktio