Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3832/08 («Intermobil» d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3832/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3832/08, rješavajući apelaciju «Intermobil» d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Intermobil» d.o.o. Banjaluka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Uvp-07-000 225 od 17. septembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-U-06-000924 od 14. septembra 2007. godine, rješenja Poreske uprave Republike Srpske, Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 06/1.01/0104/II-450-664/05 od 20. septembra 2006. godine i rješenja Poreske uprave, Područnog centra Banjaluka, broj 02/0702-456-3475/02 od 22. marta 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Intermobil» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvp-07-000 225 od 17. septembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000924 od 14. septembra 2007. godine, rješenja Poreske uprave Republike Srpske, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor za rješavanje poreskih žalbi), broj 06/1.01/0104/II-450-664/05 od 20. septembra 2006. godine i rješenja Poreske uprave, Područnog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 02/0702-456-3475/02 od 22. marta 2005. godine. Apelant je 22. decembra 2008. godine dopunio apelaciju.

2. Odlučujući u ponovnom postupku Poreska uprava je donijela rješenje, broj 02/0702-456-

3475/02 od 22. marta 2005. godine, kojim je odbila kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio preknjižavanje pogrešno obračunatog i plaćenog poreza na razliku u cijeni novih motornih vozila. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je porez na razliku u cijeni automobila obračunat na posredničku proviziju koju je apelant ostvario prodajom vozila, pa je na taj način poreska osnovica upravo provizija koja je prema čl. 35. i 37. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00, 18/01 i 25/02) oporeziva. Citiranim odredbama zakona je propisano da se porez na promet usluga plaća na promet usluga koje se obavljaju uz naknadu, a da je osnovica za obračun poreza na promet usluga između ostalog provizija i druga naknada. Poreska uprava se u obrazloženju rješenja pozvala i na presudu Vrhovnog suda, broj U-

450/01 od 19. februara 2003. godine, kojom je odbijena kao neosnovana tužba DOO «BEL AUTO» izjavljena na rješenje kojim je naloženo plaćanje iste vrste obaveza po osnovu izvršenih istih usluga.

3. Apelant je protiv rješenja Poreske uprave, broj 02/0702-456-3475/02 od 22. marta 2005. godine, podnio žalbu koju je Odbor za rješavanje poreskih žalbi odbio kao neosnovanu rješenjem, broj 06/1.01/0104/II-450-664/05 od 20. septembra 2006. godine.

4. Odlučujući u upravnom sporu, radi poništenja rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 06/1.01/0104/II-450-664/05 od 20. septembra 2006. godine, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-U-06-000924 od 14. septembra 2007. godine, kojom je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

5. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj 011-0-U-

06-000924 od 14. septembra 2007. godine, koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan presudom, broj 118-0-Uvp-07-000 225 od 17. septembra 2008. godine.

6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od

23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez na promet, odnosno u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio preknjižavanje pogrešno obračunatog i plaćenog poreza, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o akcizama i porezu na promet, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant se takođe žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-652/08 od 3. aprila 2008. godine). Shodno tome, a imajući u vidu da je u prethodnoj tački ove odluke konstatirano da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na propisima koji reguliraju predmetnu oblast, a kako u konkretnom slučaju nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi prema kojim mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3832/08 («Intermobil» d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio