Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/08 (N. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-587/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 587/08, rješavajući apelaciju Nađe

Mehičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nađe Mehičić podnesene radi nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske o njenom zahtjevu podnesenom radi ostvarivanja prava iz člana 182. Zakona o radu Republike Srpske, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nađa Mehičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, podnijela je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) o njenom zahtjevu podnesenom radi ostvarenja prava prema članu 182. (u vrijeme podnošenja član 152.) Zakona o radu Republike Srpske (prečišćeni tekst «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07, u daljnjem tekstu: ZOR RS).

2. Apelantica je do izbijanja ratnih sukoba 1992. godine bila zaposlena kod ODP «Trgopromet» Derventa u Derventi, kada joj je, kako navodi, nezakonito prestao radi odnos. Apelantica je navela da je blagovremeno, 9. februara 2001. godine, Ministarstvu rada podnijela zahtjev za utvrđivanje prava na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog, u smislu člana 182. ZOR RS. Prema stanju spisa, apelantica je 31. maja 2007. godine Ministarstvu rada podnijela urgenciju za rješavanje po njenom zahtjevu, o kojoj nije odlučeno.

3. Ustavni sud je 29. februara 2008. godine, na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zatražio od Ministarstva rada, Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija), da dostavi odgovor na apelaciju. Ministarstvo je 13. oktobra 2008. godine dostavilo odgovor na apelaciju u kojem je istaklo da je doneseno rješenje povodom zahtjeva apelantice, međutim, isto nije dostavljeno Ustavnom sudu na uvid.

4. Apelantica je u navodima apelacije istakla da joj je zbog nedonošenja odluka od strane Ministarstva rada po njenom zahtjevu podnesenom radi prava na otpremninu i isplate otpremnine povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku, kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prilikom obrazlaganja svojih navoda apelantica se pozvala na odluke Komisije za ljudska prava br: CH/01/7776 i dr. i CH/03/13568 od 13. septembra 2006. godine, u kojima je kako tvrdi, ovo pravno pitanje već riješeno tako što je utvrđena povreda navedenih prava. Apelantica je zbog dužine trajanja postupka pred Ministartsvom rada podnijela i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud napominje da je povodom zahtjeva apelanata koji su bili zaposlenici kod poslodavaca čije je sjedište bilo na području Republike Srpske, a koja se tiču primjene člana 182. ZOR RS, kojima je regulisan postupak ostvarenja prava iz radnog odnosa osoba kojima je u periodu rata u Republici Srpskoj prestao radni odnos, donio odluku o dopustivosti broj AP-1514/07 od 29. aprila 2009. godine (neobjavljena odluka dostupna na web.stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbacio djelomično zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a djelomično zbog promijenjenih pravnih okolnosti. Citirana odluka je donesena povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja za područje Republike Srpske i primjene člana 182. ZOR RS.

8. U kontekstu citirane prakse, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 17. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05) propisano da ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom, propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Odredbom stava 2. istog člana propisano je da na način propisan u predhodnom stavu može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu rješenje nije donio prvostepeni organ u roku utvrđenom zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi. U odredbi stava 3. istog člana propisano je da ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnom kraćem roku donio rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.

9. Imajući u vidu naprijed navedenu odredbu Zakona o upravnim sporovima i odredbu člana 8. istog Zakona, u kojoj je propisano da se pod uslovima iz člana 17. ovog zakona upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt, Ustavni sud smatra da apelantica nije iskoristila mogućnost pokretanja upravnog spora zbog nednošenja odluka po njenom zahtjevu radi prava na otpremninu i njene isplate u zakonskom roku, dakle nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove. To dalje znači da apelantica nije došla do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu pa se apelacija ne može razmatrati.

10. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučivanja imao u vidu odluke Komisije za ljudska prava na koje se apelantica pozvala, ali je u konkretnom slučaju slijedio vlastitu praksu i zaključke u citiranoj odluci broj AP-1514/07 od 29. aprila 2009. godine.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, to apelantici ne pripada pravo na kompenzaciju.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/08 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio