Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-97/09 (M. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-97/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 97/09, rješavajući apelaciju Mirka Misovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Misovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-17/05 od 3. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Misović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Salko Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-17/05 od 3. septembra 2008. godine.
2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/I-23-52/02 od 6. juna 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed u Sarajevu, ulica Jezero broj 3/2. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelant podnio predmetni zahtjev 26. februara 2002. godine, dok je u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03), krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. juli 1999. godine, a koji nisu bili proglašeni napuštenim bio 4. oktobar 1999. godine.
3. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-3649/03 od 22. januara 2004. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Uprave.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-179/04 od 29. oktobra 2004. godine, odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Už-17/05 od 3. septembra 2008. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da kako je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana podnio 26. februara 2002. godine, očigledno je da je taj zahtjev podnesen nakon zakonom predviđenog prekluzivnog roka za stanove koji su proglašeni napuštenim. Vrhovni sud dalje navodi da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbu apelanta, obzirom da su organi uprave pravilno negativno odlučili o zahtjevu apelanta.
6. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je Upravi podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 6. juna 2003. godine, odbila zahtjev apelanta kao neblagovremen, dok je Ministarstvo odbilo žalbu apelanta izjavljenu protiv navedenog zaključka. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 22. januara 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu, broj U-179/04 od 29. oktobra 2004. godine, kojom je tužbu odbio, a zatim je i Vrhovni sud, presudom broj Už-17/05 od 3. septembra 2008. godine, odbio apelantovu žalba protiv presude Kantonalnog suda, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa i Kantonalnog suda koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan.
10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbijen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović