Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-103/08 (G. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-103/08
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 103/08, rješavajući apelaciju Gabrijela Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gabrijela Mikulića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 07 58 P 900910 04 P.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Gabrijelu Mikuliću, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 3.900 KM na ime kompenzacije zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od šest mjeseci od dana prijema ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gabrijel Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Vikica Andrić, advokatica iz Mostara, podnio je 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj 07 58 P 900910 04 P (ranije P:55/83; P:1088/87; P.115/93; P 947/98; P.742/02 i P.1869/04) u Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 16. januara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 15. maja 2009. godine zatraženo da na uvid dostavi spis broj 07 58 P 900910 04 P.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. januara 2008. godine, a kopiju cijelog spisa 22. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 16. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant, kojeg je zastupala majka i zakonska zastupnica Irena Mikulić, je 13. oktobra 1983. godine podnio tužbu Okružnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) protiv Marinka Pranjića (u daljnjem tekstu: tuženik). Apelant je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi da je tuženik njegov prirodni otac. U tužbi je naveo da je rođen 27. juna 1983. godine iz veze Irene Mikulić i tuženika. S obzirom na to da tuženik ne želi da ga prizna kao sina, podnio je tužbu u kojoj traži da sud utvrdi da je tuženik njegov otac, te da ga, dosljedno tome, obaveže da plaća traženi novčani iznos na ime njegovog izdržavanja. Predmet je evidentiran pod brojem P: 55/83.
7. Okružni sud je proveo dokazni postupak, uključujući i medicinsko vještačenje apelanta, njegove majke i tuženika, u Zavodu za transfuziologiju u Sarajevu 7. januara 1986. godine. Provedenim medicinskim vještačenjem u Sarajevu je utvrđeno da tuženik nije isključen kao otac maloljetnog djeteta. Okružni sud je 3. juna 1986. godine donio presudu u kojoj je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da su se apelantova majka i tuženik zabavljali i da su tokom zabavljanja stupili u intimne odnose. Sud je, također, utvrdio da je iz navedene veze rođen apelant. Zbog toga je i donio odluku kojom usvaja tužbeni zahtjev.
8. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je 23. januara 1987. godine donio Rješenje broj GŽ:174/86. Tim je rješenjem Vrhovni sud tuženikovu žalbu od 12. jula 1986. godine uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu u Mostaru na ponovno suđenje. Predmet je dostavljen Osnovnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao stvarno nadležnom sudu, na osnovu člana 119. stav 2. Zakona o redovnim sudovima koji se počeo primjenjivati od 1. januara 1987. godine. Prema nalogu Vrhovnog suda, Općinski sud je u ponovnom postupku trebalo da provede nove dokaze radi potpunog rasvjetljavanja činjeničnog stanja.
9. Predmet je nakon toga evidentiran pod brojem P:1088/87. Osnovni sud je održao ročište 8. decembra 1987. godine. Na ročištu su saslušani predloženi svjedoci (P.Z., M.I. i M.M.). Novo ročište je zakazano za 20. januar 1988. godine. U spisu nema podataka da je ročište održano. Potom je Osnovni sud, 3. februara 1988. godine, donio rješenje kojim je odredio vještačenje vještaka ginekologa. Vještak je trebalo da utvrdi tačno vrijeme začeća maloljetnog apelanta. Vještak ginekolog je 1. marta 1989. godine sačinio nalaz i mišljenje, te je, između ostalog, predložio da se provede medicinsko vještačenje u Zagrebu ili Ljubljani, kako bi se riješile sve dileme oko očinstva.
10. Apelant je 15. augusta 1991. godine Općinskom sudu dostavio punomoć za zastupanje za advokata Faruka Ćupinu i podnesak u kojem je naveo da postupa u skladu sa procesnim rješenjem suda kojem i dostavlja traženu adresu svjedoka S.D. Apelant je, također, ovim podneskom uredio postavljeni tužbeni zahtjev. Osnovni sud je potom zakazivao ročišta 19. novembra i 18. decembra 1991. godine. Međutim, ročišta su odgađana jer pozvani svjedok nije došao. Svjedok S.D. je ipak saslušan na ročištu od 17. januara 1992. godine. Naredno ročište je održano 12. februara 1992. godine i na njemu je saslušana apelantova majka.
11. Osnovni sud je 22. januara 1996. godine pod novim poslovnim brojem P.115/93 donio rješenje da se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida. Naime, sud je utvrdio da se obje parnične stranke nalaze na području koje je zbog vanrednih događaja odsječeno od suda. Rješenje je strankama dostavljeno putem oglasne ploče Osnovnog suda.
12. Apelantova majka je 15. maja 1998. godine Osnovnom sudu dostavila punomoć kojom je ovlastila advokata Josipa Muselimovića za zastupanje u ovoj pravnoj stvari. Nakon toga, 22. maja 1998. godine, predsjednik Osnovnog suda je donio naredbu da se predmet dodjeljuje u rad novom sudiji jer je dotadašnji postupajući sudija otišao iz suda.
13. Nakon apelantovog zahtjeva od 8. jula 1998. godine da se predmet uzme u rad, Osnovni sud je 1. oktobra 1998. godine održao ročište na kojem je usvojio apelantov prijedlog i donio rješenje da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja. Predmet je evidentiran pod novim poslovnim brojem, odnosno brojem P 947/98. Na ročištu je konstatirano da se u spisu ne nalaze nalaz i mišljenje vještaka o utvrđivanju očinstva koje je rađeno u Sarajevu, te da ih ne posjeduju ni parnične stranke. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme uz davanje roka od 30 dana apelantovom punomoćniku za predlaganje novih dokaza.
14. Apelantov punomoćnik je 12. oktobra 1998. godine Općinskom sudu dostavio podnesak sa prijedlogom novih dokaza, uključujući i prijedlog da se izvrši novo medicinsko vještačenje. Osnovni sud je na ročištu od 14. januara 1999. godine usvojio prijedlog i uz saglasnost stranaka 1. februara 1999. godine donio rješenje kojim je odredio provođenje medicinskog vještačenja radi utvrđivanja/isključivanja očinstva tuženika kod maloljetnog apelanta. Rješenjem je određeno da će vještačenje da se provede u KBC Centar za tipizaciju tkiva, Klinika za urologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Također je određeno i da će vještačenje provesti sudski vještak prof. dr. Andrija Kaštelan i to 1. marta 1999. godine. Tuženik je podneskom od 3. februara 1999. godine od suda zatražio da se medicinsko vještačenje izvrši, kako metodom tipizacije tkiva, tako i DNA metodom. Osnovni sud je 4. februara 1999. godine donio dopunsko rješenje kojim je usvojio tuženikov prijedlog.
15. Nalaz i mišljenje o rezultatima provedenog vještačenja su 15. marta 1999. godine dostavljeni Općinskom sudu. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je 99,95 % vjerovatno da je tuženik otac maloljetnom apelantu (praktično dokazano).
16. Apelantov punomoćnik je 25. maja 1999. godine sudu dostavio podnesak kojim je tražio da se predmet uzme u rad i da se zakaže rasprava.
17. Općinski sud je 29. juna 1999. godine održao ročište na kojem je konstatirao da su u spis uloženi nalaz i mišljenje vještaka iz Zagreba. S obzirom na to da je tuženik imao primjedbe na nalaz i mišljenje i da je predložio da se provede nadvještačenje u Sarajevu, sud je naložio tuženikovom punomoćniku da u roku od 10 dana dostavi precizan prijedlog vezan za nadvještačenje, a ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. Općinski sud je 18. augusta 1999. godine pozvao tuženikovog punomoćnika da u roku od 15 dana postupi u skladu sa procesnim rješenjem od 29. juna 1999. godine.
18. Apelantov punomoćnik je Općinskom sudu dostavio podneske 28. septembra 1999. godine, 26. januara, 6. juna i 27. decembra 2000. godine. Podnescima je tražio da se predmet uzme u rad i da se zakaže rasprava.
19. Općinski sud I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud I) je pod poslovnim brojem P 947/98 13. februara 2001. godine donio rješenje da zakazuje ročište za 13. mart 2001. godine. U međuvremenu, tuženikov punomoćnik je 2. marta 2001. godine dostavio sudu podnesak kojim otkazuje punomoć za zastupanje zbog nemogućnosti da sa tuženikom stupi u kontakt. Na ročištu od 13. marta 2001. godine Općinski sud I je konstatirao da je punomoćnik otkazao punomoć, da se novo ročište zakazuje za 26. april 2001. godine i da se tuženik poziva na adresu iz spisa u Mostaru.
20. Apelantov punomoćnik je 29. marta 2001. godine obavijestio Općinski sud I da se tuženik nalazi u Republici Hrvatskoj, te je dostavio njegovu novu adresu.
21. S obzirom na to da na ročište od 26. aprila 2001. godine nisu pristupile uredno obaviještene stranke, Općinski sud I je donio rješenje da od tog datuma postupak u ovoj pravnoj stvari miruje. Rješenje je 27. aprila 2001. godine preporučenom pošiljkom poslano tuženiku na adresu iz Republike Hrvatske. Pošiljka je vraćena 2. maja 2001. godine uz napomenu da je «imenovani odselio i da je adresa nepoznata».
22. Općinski sud I je 26. augusta 2001. godine donio rješenje da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom zato što ni jedna od stranaka nije u roku od četiri mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanje predložila da se postupak nastavi.
23. Apelantov punomoćnik je 10. septembra 2001. godine na navedeno rješenje uložio žalbu navodeći da je 31. juna 2001. godine predložio nastavak postupka.
24. Apelant je 22. novembra 2001. godine tražio da sud uzme predmet u rad i zakaže raspravu i da se poziv tuženiku uputi putem oglasne ploče Općinskog suda.
25. Općinski sud I je 26. oktobra 2001. godine na ročištu konstatirao da tuženik nije pristupio zbog neuredne dostave, te je odložio ročište na neodređeno vrijeme. Tom prilikom je naložio apelantu da u roku do 15 dana dostavi sudu tuženikovu tačnu adresu. Općinski sud I je, također, aktom od 27. novembra 2001. godine od MUP-a HNK, Policijska uprava Mostar, zatražio dostavljanje tuženikove adrese. Od MUP-a HNK, Policijska uprava Mostar, sud je dobio povratnu informaciju da je tuženik prijavljen u evidenciji prebivališta na dostavljenoj adresi u Mostaru.
26. Općinski sud I je 19. decembra 2001. godine Policijskoj upravi Jugozapad Mostar dostavio poziv na ročište za tuženika za 24. januar 2002. godine, uz zahtjev da tuženiku uruče poziv a potpisanu dostavnicu vrate, budući da on izbjegava prijem poziva. Ročište je odloženo zbog neiskazane dostave. Novo ročište je zakazano za 13. februar 2002. godine. Općinski sud I je naredio da se sljedeći poziv dostavi tuženom posredstvom sudskog kurira. Ročište od 13. februara 2002. godine je odloženo uz službenu zabilješku da je: «…zbog općepoznatih okolnosti današnje ročište odloženo i sljedeće se zakazuje za dan 20. mart 2002. godine. Pozvati tuženog putem oglasne ploče suda». I sljedeće ročište od 20. marta 2002. godine je odloženo na neodređeno vrijeme jer tuženiku nije dostavljen poziv. Općinski sud I je naložio apelantu da u roku od 20 dana dostavi sudu tačnu adresu tuženog. Nakon toga, 7. juna 2002. godine, Općinski sud I je donio rješenje kojim se apelantu vraća tužba na ispravku-dopunu, u roku od osam dana od dana prijema rješenja, sa nalogom da uredi tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženikovog prebivališta-boravišta. U stavu 3. dispozitiva rješenja Općinski sud I je naveo da: «Ako tužba ne bude vraćena u određenom roku, smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravke, odbacit će se».
27. Apelantov punomoćnik, advokat Josip Muselimović, je 19. juna 2002. godine dostavio Općinskom sud I podnesak kojim je obavijestio sud da otkazuje punomoć za zastupanje u ovom parničnom predmetu, te traži da sud ubuduće sva pismena dostavlja na apelantovu adresu.
28. Općinski sud I je 28. juna 2002. godine donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je rješenje donio zbog toga što tužioci nisu dostavili sudu tuženikovu adresu. Predmet je evidentiran pod novim brojem P. 742/02.
29. Apelant je 12. jula 2002. godine posredstvom advokata Faruka Ćupine obavijestio sud da ih on i dalje zastupa, te je uložio žalbu na rješenje kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju je naveo da je sud, prema članu 138. ZPP, bio u obavezi sam pokušati da pronađe adresu lica kojem treba da se dostavi pismeno, ako ocijeni da stranka nije u mogućnosti da sama sazna adresu tog lica. Dužnost suda je tu ustanovljena da kao državni organ intervenira u slučajevima gdje se objektivno nečija adresa može saznati, ali stranci to nije omogućeno (sudska praksa VSH Gž.1562/74 od 9. maja 1974. godine). Prema odredbi člana 138. ZPP, sud nije samo pasivni posmatrač već je dužan da aktivnim učešćem pomogne da se postupak vodi u skladu sa javnim interesom.
30. Apelant je 4. marta 2004. godine tražio od suda da što hitnije zakaže ročište.
31. Općinski sud Mostar je 16. marta 2004. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu Mostar radi rješavanja povodom apelantove žalbe na rješenje od 28. juna 2002. godine.
32. Kantonalni sud Mostar je 18. novembra 2004. godine vratio spis Općinskom sudu uz rješenje kojim se apelantova žalba uvažava, prvostepeno rješenje ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. Kantonalni sud je utvrdio da Općinski sud nije trebao tražiti od apelanta da dostavi adresu tuženika, nego je trebao sva pismena tuženiku dostavljati putem oglasne ploče suda, što je u skladu sa članom 135. važećeg ZPP. Naime, tim zakonom je propisano da ako stranka u postupku promijeni adresu dužna je o tome obavijestiti sud, a u protivnom sva pismena se dostavljaju putem oglasne ploče suda.
33. Apelantov punomoćnik je podnescima od 17. i 29. decembra 2004. godine od Općinskog suda tražio da što hitnije zakaže raspravu.
34. Advokat Faruk Ćupina, apelantov punomoćnik, je 18. marta 2005. godine obavijestio Općinski sud da otkazuje punomoć za apelantovo zastupanje.
35. Općinski sud je pod poslovnim brojem P.1869/04 10. marta 2006. godine donio rješenje kojim se apelantovoj majci saopćava da je advokat otkazao punomoć. Također, Općinski sud je 14. marta 2006. godine od apelanta zatražio da u roku od 15 dana uredi tužbu i tužbeni zahtjev, s obzirom na to da je u međuvremenu postao punoljetan i da ga majka ne može više zastupati, te da, u skladu sa čl. 296. i 301. Porodičnog zakona FBiH, uređenu i dopunjenu tužbu dostavi u tri primjerka: za sud, za tuženika i za Centar za socijalni rad Mostar.
36. Općinski sud je od Policijske uprave Mostar aktom broj P.1869/04 od 14. marta 2006. godine zatražio da u CIPS-ovoj bazi podataka provjeri podatke o tuženikovoj adresi.
37. Podneskom od 14. marta 2006. godine Policijska uprava je obavijestila Općinski sud da se tuženik vodi u evidenciji prebivališta na adresi u Mostaru, ulica kao u aktu.
38. Općinski sud je od Policijske uprave Mostar aktom broj P.1869/04 od 28. aprila i 3. novembra 2006. godine zatražio da u CIPS-ovoj bazi podataka provjeri podatke o adresi apelanta i njegov majke. Općinski sud je 26. decembra 2006. godine poslao urgenciju za dostavljanje traženih podataka.
39. MUP je 8. januara 2007. godine obavijestio sud o apelantovoj adresi, te o činjenici da je apelantova majka umrla 27. januara 2004. godine.
40. Apelant je 26. januara 2007. godine dostavio Općinskom sudu punomoć za zastupanje koju je dao advokatici Vikici Andrić. Spis je u međuvremenu dobio novi broj, odnosno broj 07 58 P 900910 04 P.
41. Općinski sud je 2. februara 2007. godine donio rješenje kojim je vratio tužbu apelantu da je uredi u skladu sa novim Porodičnim zakonom i da provjeri tuženikovu adresu, kako bi se postupak u ovoj pravnoj stvari okončao. Apelantu je dat rok od 20 dana za postupanje povodom rješenja.
42. Apelant je 19. februara 2007. godine dostavio sudu uređenu tužbu u tri primjerka, u skladu sa nalogom suda od 2. februara 2007. godine, a 8. marta 2007. godine dostavio je i podatke o zaposlenju i plaći njegove pokojne majke. Općinski sud je 21. marta 2007. godine putem redovne pošte pokušao da dostavi tužbu na odgovor tuženiku na adresu iz tužbe. Međutim, nadležna pošta je pismeno vratila sa napomenom da je tuženik odselio i da je nova adresa nepoznata. Apelant je 27. aprila 2007. godine obaviješten o tome i od njega je zatraženo da dostavi novu tuženikovu adresu.
43. Apelant je 11. maja 2007. godine Općinskom sudu dostavio podnesak kojim je obavijestio sud o tuženikovoj adresi koju je dobio od Policijske uprave splitsko-dalmatinske.
44. Općinski sud je 24. maja 2007. godine donio rješenje kojim se tuženik poziva da u roku od 15 dana postavi punomoćnika za prijem pismena u BiH, budući da se nalazi u inostranstvu. U protivnom će sud po službenoj dužnosti postaviti punomoćnika. Općinski sud je istog dana putem Ministarstva pravde BiH dostavio tužbu sa prilozima na obavezan odgovor tuženiku.
45. Općinski sud je 10. aprila 2008. godine dostavio Ministarstvu pravde BiH urgenciju sa molbom da ga obavijesti o zamolbi za uručenje pismena tuženiku. Ministarstvo pravde BiH je obavijestilo Općinski sud da je zamolba upućena 16. jula 2007. godine Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, te da nemaju povratnu informaciju, mada su uputili urgenciju za rješavanje.
46. Općinski sud je 25. decembra 2008. godine ponovno zatražio od MUP-a HNK podatke o tuženikovoj adresi, a Ministarstvu pravde BiH je dostavio urgenciju za Ministarstvo pravosuđa RH. MUP HNK je 19. januara 2009. godine obavijestio Općinski sud da se tuženik ne vodi u CIPS-ovoj evidenciji Mostar.
47. Zadnja radnja Općinskog suda je od 23. aprila 2009. godine kada se provjeravalo dostavljanje tužbe tuženiku i kada je predmet stavljen u evidenciju do dostavljanja izvještaja Ministarstva pravde BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
48. Apelant smatra da mu je zbog nepostupanja Općinskog suda i nerješavanja predmeta u vremenskom periodu od 13. oktobra 1983. godine do danas i zbog nedonošenja odluke povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu prava na pravično suđenje, apelant je istakao da Općinski sud nije imao razloga da u dugom vremenskom periodu ne okonča konkretni predmet. Posebno je istakao da su u toku postupka provedeni dokazi saslušanjem svjedoka i njegove pokojne majke, kao i da je provedeno medicinsko vještačenje prema kojem je vjerovatnost da je tuženik njegov otac 99,95 %. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku apelant traži naknadu primjerene štete u iznosu od 4.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
49. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju zakazivanja i održavanja ročišta povodom apelantove tužbe. Predmet je na početku 2006. godine proslijeđen sudiji-specijalizantu za bračne i porodične sporove. Sudija je nakon prijema predmeta odmah preduzeo radnje u postupku i trenutno je spis u fazi čekanja da se uređena tužba, skupa sa pratećom dokumentacijom, dostavi tuženiku koji se, prema apelantovim navodima, nalazi u Splitu, Republika Hrvatska. Nakon što sud zaprimi izvještaj o prijemu pismena, odlučit će o daljnjem toku postupka.
V. Relevantni propisi
50. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 135.
Kad stranka ili njezin zakonski zastupnik do dostave drugostepene odluke kojom se postupak završava promijene adresu dužni su o tome odmah obavijestiti sud.
Ako oni to ne učine [...] sve daljnje dostave u parnici za stranku obavljaju se stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda.
Dostava se smatra obavljenom nakon proteka osam dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.
51. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 348. st. 3. i 4.
Ako je utvrđeno da tuženi kojem se dostava treba obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostava pismena će se obaviti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji.
Dostava se smatra obavljenom protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja.
Član 352.
(1) Ako stranka ili njezin zastupnik u toku postupka ili prije isteka roka od šest mjeseci nakon pravosnažnog okončanja postupka promijene adresu na koju se dostava obavlja, dužni su o tome odmah obavijestiti sud.
[...] (5) Ako stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda sve dok stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste sud o svojoj novoj adresi. (6) Dostava iz stava 5. ovog člana smatra se obavljenom nakon proteka 15 dana od dana objavljivanja pismena na oglasnoj ploči suda.
Član 353. stav 2.
Tuženog ili njegovog zastupnika koji se nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Bosni i Hercegovini, sud će već prilikom dostave prvog pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženom na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena i preko toga zastupnika obavijestiti tuženog, odnosno njegovog zastupnika o tom postavljenju.
52. U Zakonu o porodičnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 272.
(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva… Član 273.
(1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog zakona preduzimaju se hitno.
VI. Dopustivost
53. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
54. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
55. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se navodi apelacije odnose na propuštanja Općinskog suda da u «razumnom roku» donese odluku o tužbenom zahtjevu i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom smislu dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
56. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
57. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom [...].
59. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
60. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter «spora» u kojem su se utvrđivala apelantova «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
61. Predmetni postupak je parnični postupak za utvrđivanje očinstva čiji je rezultat presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Apelant se žali da postupak koji je vođen u Općinskom sudu nije okončan u razumnom roku. Zbog toga, Ustavni sud mora utvrditi je li u konkretnom slučaju povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
a) Relevantni principi
62. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
63. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
64. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Okružnom sudu 13. oktobra 1983. godine, te da se u apelaciji žali da u njegovom predmetu broj 07 58 P 900910 04 P (ranije: P:55/83; P:1088/87; P.115/93; P 947/98; P.742/02 i P.1869/04) Općinski sud još uvijek nije donio presudu. S obzirom na navedeno, tj. da je apelant podnio tužbu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije (14. decembar 1995. godine), Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju može ispitati period od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period od 13 godina i devet mjeseci.
65. Međutim, Ustavni sud smatra da se prilikom ispitivanja razumnosti vremena koje je nastupilo nakon datuma stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije mora uzeti u obzir i «stadij postupka dostignut tog datuma» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56. stav 53; Styranowski v. Poland broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant predmetnu tužbu radi utvrđivanja očinstva podnio 13. oktobra 1983. godine. Uzimajući u obzir i period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao i period nakon stupanja na snagu, te donošenje odluke Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđivanja očinstva ukupno traje duže od 25 godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
66. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku radi utvrđivanja očinstva. U tom je postupku trebalo da se utvrde sve relevantne činjenice vezane za apelantovo rođenje, zatim da se izvrši medicinsko vještačenje i utvrdi konkretan novčani iznos koji je tuženik trebalo da plaća apelantu na ime njegovog izdržavanja. Ustavni sud primjećuje da su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni dokazi saslušanjem apelantove majke i tuženika u svojstvu parnične stranke, da su saslušani svi svjedoci za koje u spisu postoje dokazi da su ih predlagali apelant i tuženik na okolnosti potvrđivanja ili osporavanja postavljenog tužbenog zahtjeva. Također je u dva navrata izvršeno medicinsko vještačenje apelanta, njegove majke i tuženika. Prvi put u vremenu koje, ratione temporis, ne ulazi u nadležnost Ustavnog suda i drugi put u KBC Centar za tipizaciju tkiva, Klinika za urologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kada je vještačenje proveo sudski vještak prof. dr. Andrija Kaštelan i to 1. marta 1999. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom postupku, ali njegova relativna složenost nije bila odlučujući faktor koji je utjecao na dužinu postupka.
67. Što se tiče postupka pred Okružnim sudom broj P: 55/83, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe prvostepeni sud relativno brzo odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu donijevši presudu 3. juna 1986. godine, kao i Vrhovni sud koji je o tuženikovoj žalbi protiv prvostepene presude odlučio 23. januara 1987. godine. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon podnošenja tužbe, donijeli prvostepenu i drugostepenu odluku u periodu od oko tri i po godine. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Vrhovni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, tada nadležni Općinski sud održao tri ročišta do početka rata u BiH, zadnje je održano 12. februara 1992. godine. Nakon toga, Općinski sud je 22. januara 1996. godine donio rješenje kojim se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida. Općinski sud je tek 15. maja 1998. godine, dakle nakon pune dvije godine i četiri mjeseca (nakon apelantovog dostavljanja punomoći), predmet uzeo u rad kada je tadašnji predsjednik suda donio naredbu o dodjeljivanju predmeta u rad određenom sudiji. Ročište na kojem je doneseno rješenje o nastavku postupka je održano 1. oktobra 1998. godine, a sud je donio rješenje da se ono odgađa na neodređeno vrijeme na apelantovo traženje, zbog predlaganja novih dokaza koje je apelant podneskom od 12. oktobra 1998. godine i predložio. Osnovni sud je sljedeće ročište održao 14. januara 1999. godine, a 1. februara je donio rješenje kojim je odredio da će se provesti predloženo medicinsko vještačenje. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nalaz i mišljenje o provedenom medicinskom vještačenju zaprimio 15. marta 1999. godine, a da je tek nakon apelantovog urgiranja zakazao ročište za 29. juni 1999. godine. Na tom ročištu je konstatirao da se u spisu nalaze nalaz i mišljenje. S obzirom na to da je tuženik i na tom ročištu osporavao nalaz i tražio da se provede nadvještačenje, Općinski sud je dopustio predloženo nadvještačenje i odložio ročište na neodređeno vrijeme, odnosno dok tuženik ne dostavi sudu precizan prijedlog za nadvještačenje. Budući da tuženik nije postupio u skladu sa sudskim nalogom, Općinski sud ga je pozvao 18. augusta 1999. godine da postupi po procesnom rješenju od 29. juna 1999. godine. Nakon toga je apelant u četiri navrata tražio da se zakaže rasprava. Ustavni sud zapaža da iz kopije spisa proizlazi da je predmet proslijeđen Općinskom sudu I na nadležno postupanje. Općinski sud I je zakazao raspravu za 13. mart 2001. godine. S obzirom na to da je tuženikov punomoćnik otkazao punomoć podneskom od 2. marta 2001. godine zbog nemogućnosti da sa tuženikom stupi u kontakt, to je sud odredio da se tuženik pozove na adresu iz spisa. Pošto pismena suda nisu bila uručivana tuženiku, to je sud u više navrata tražio od apelanta da mu dostavi uređenu tužbu sa tuženikovom novom adresom. Pri tome, Ustavni sud napominje da je tuženik aktivno učestvovao u postupku sve do donošenja nalaza i mišljenja vještaka iz KBC Centar za tipizaciju tkiva, Klinika za urologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a nakon toga je bio nedostupan. Ustavni sud podsjeća na to da je postupak utvrđivanja očinstva hitan postupak, što dodatno ukazuje na ozbiljnost odugovlačenja predmetnog postupka i nedonošenja odluke Općinskog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je 2003. godine stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku. Tim zakonom su, s ciljem efikasnijeg vođenja postupka, jasno propisani rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzmu pojedine procesne radnje u postupku.
68. S druge strane, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, kao razloge za trenutno nepostupanje u predmetnom postupku, naveo da se čeka izvještaj Ministarstva pravde BiH o uručenju pismena tuženiku na njegovoj novoj adresi u Republici Hrvatskoj. Ustavni sud zapaža da Općinski sud zanemaruje činjenice da je tuženik, u svojstvu parnične stranke, bio aktivni učesnik u ovom postupku, te da je o promjeni adrese bio dužan da obavijesti sud. Umjesto da je Općinski sud izvršio dostavu pismena putem oglasne ploče i na taj način preduzeo radnje koje vode ka okončanju postupka, on je dopustio da tuženik zloupotrebljava procesna prava i tako šikanira apelanta. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da se razlozi koje je naveo Općinski sud ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u ukupnom periodu od 25 godina u predmetu koji se odnosi na utvrđivanje očinstva, a da se pri tome radi o predmetu koji nije naročito složen za rješavanje. Ustavni sud, s druge strane, smatra da apelant, iako je njegovo ponašanje, posebno imajući u vidu mijenjanja punomoćnika, na neki način dovelo do odlaganja donošenja odluke, ipak svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 25 godina, te da nema jasnih naznaka kada će on biti i okončan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u postupku tako što je u rokovima koje je sud određivao postupao u skladu sa procesnim rješenjima suda i u relevantnom periodu 12 puta pismenim podnescima zahtijevao da se zakaže rasprava i okonča predmet. Nakon što je Općinski sud 28. juna 2002. godine donio rješenje da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom jer apelant nije ispravio tužbu, odnosno nije dostavio sudu tuženikovu adresu, a pošto je apelant uložio žalbu na ovo rješenje, Općinski sud je predmet dostavio Kantonalnom sudu tek 12. marta 2004. godine. Dakle, nakon što je protekao period od godinu i po dana. Kantonalni sud je prvostepeno rješenje o usvajanju žalbe donio 18. novembra 2004. godine.
69. Također, sud je, u smislu odredaba člana 353. stav 2. novog Zakona o parničnom postupku, rješenjem od 24. maja 2007. godine pozvao tuženika, koji se nalazi u inostranstvu, a nema punomoćnika u Bosni i Hercegovini, da u roku od osam dana imenuje punomoćnika za prijem pismena, te da će mu, u suprotnom, sud na njegov trošak postaviti punomoćnika za primanje pismena. Prema mišljenju Ustavnog suda, to sud nije morao da uradi, jer je tuženik bio aktivni učesnik postupka koji je trebao obavijestiti sud o promjeni svoje adrese, prema odredbama Zakona o parničnom postupku.
70. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoja ovlaštenja i dužnosti iz Zakona o parničnom postupku, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nakon uvida u predmetni spis ne može pronaći opravdavajući razlog zbog kojeg je bilo potrebno da predmetni postupak traje više od 25 godina, te da je i dalje neizvjesno kada će on biti i okončan.
71. Dalje, Ustavni sud zapaža da je ovaj predmet više puta bio prosljeđivan drugim sudovima zbog reorganizacije pravosudnog sistema i da su u raznim vremenskim intervalima u predmetu postupali Okružni sud, Vrhovni sud, Osnovni sud, Općinski sud, Općinski sud I i na kraju ponovno Općinski sud, svi u Mostaru, što je nesumnjivo utjecalo na njihovu djelotvornost u ovom predmetnom slučaju. Međutim, prema praksi Evropskog suda, koju je prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1097/04 od 17. novembra 2005. godine), preopterećenost sudstva se općenito ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Ustavni sud smatra da su ovi sudovi, a naročito Općinski sud, i uz objektivne teškoće neopravdano dugo tolerirali odugovlačenje postupka. Dalje, Ustavni sud smatra i da je brži ishod postupka bio od posebne važnosti za apelanta, s obzirom na činjenicu da je predmet tužbenog zahtjeva, osim utvrđivanja očinstva, bila i zakonska obaveza za izdržavanje maloljetnog apelanta, koja je vezana za odluku suda o utvrđivanju očinstva.
72. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) prema kojoj sud, koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak, ima presudnu i najvažniju ulogu.
73. Ustavni sud napominje da je Evropski sud u već citiranoj odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
74. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 62. ove odluke, uključujući složenost predmeta i njegov status od 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka u relevantnom periodu u trajanju dužem od 13 godina, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da nemogućnost uručenja poziva tuženiku, koji je propustio da obavijesti sud o promjeni svoje adrese, ne može biti razlog da se u periodu od 13 godina ne donese odluka u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Osim navedenog, sveukupna dužina konkretnog postupka, uzimajući u obzir i značaj koji ishod tog postupka ima za apelanta, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Kompenzacija
75. Apelant je zatražio da mu se naknadi primjerena šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
76. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je period ispitivanja koji je, ratione temporis, u nadležnosti Ustavnog suda preko 13 godina i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 3.900 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužan da isplati Hercegovačko-neretvanski kanton, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
77. Činjenica da predmetni postupak traje duže od 25 godina, od kojih preko 13 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao i da je još uvijek neizvjesno kada će predmetni postupak i biti okončan, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te što taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
78. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
79. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović