Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1767/07 (Đ. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-1767/07
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1767/07, rješavajući apelaciju Đure Kerkeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Đure Kerkeza.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000846 od 15. marta 2007. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Đuro Kerkez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-Rev-06-000846 od 15. marta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i BH Telecoma d.d. Sarajevo, kao pravnog sljednika JP «PTT saobraćaj BiH» - Direkcija «PTT saobraćaja» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 23. augusta 2007. godine, a Vrhovni sud 31. augusta 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 17. augusta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 5. novembra 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog zbog povrede prava iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da mu je Odlukom tuženog broj 10.1-3.2.- 11768/01 od 6. novembra 2001. godine utvrđen status radnika na čekanju u vremenu od 20. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, sa pravom na naknadu plaće u visini od 82,00 KM mjesečno. Također je naveo da mu je Odlukom tuženog broj 10.1-3.2.-11768/01 od 29. novembra 2001. godine prestao radni odnos sa pravom na otpremninu. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu apelant je predložio da sud utvrdi da mu je tuženi Odlukom broj 10.1-3.2.-11768/01 od 29. novembra 2001. godine povrijedio prava iz radnog odnosa i da poništi navedenu odluku. Apelant je tražio i da sud obaveže tuženog da mu uspostavi radnopravni status, da ga rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i da mu plati naknadu u visini izgubljene plaće, od 5. maja 2000. godine pa do podnošenja tužbe, u iznosu od 25.053,80 KM, uz naknadu troškova postupka.
7. Općinski sud je Presudom broj PR-445/02-B od 7. oktobra 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju odluke sud je istakao da je nesporna činjenica da je tuženi, odlučujući o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radnopravnog statusa, donio Odluku broj 10.1- 3.2-11768/01 od 6. novembra 2001. godine, na osnovu člana 143. st. 2. i 3. Zakona o radu. Dalje, nesporno je i da je tuženi utvrdio apelantu status zaposlenika na čekanju u vremenu od 20. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te, kao i ostalim radnicima, utvrdio visinu plaće za vrijeme čekanja u iznosu od 82,00 KM mjesečno. Također, sud je kao nesporno naveo da je tuženi 29. novembra 2001. godine donio odluku kojom apelantu prestaje radni odnos zaključno sa 5. majem 2000. godine. Istom odlukom tuženi je utvrdio apelantovo pravo na otpremninu i sačinio poseban ugovor kojim je utvrdio visinu otpremnine koja pripada apelantu u iznosu od 1.112,97 KM, a koji ugovorne strane nisu potpisale.
8. Sud je istakao da je tuženi u potpunosti postupio u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu. Dalje, istakao je da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi apelantu uspostavio radnopravni status, te mu je, kao i ostalim radnicima, utvrdio naknadu plaće za vrijeme čekanja. Nakon toga je ustanovio da apelantu po sili zakona prestaje radni odnos i utvrdio mu je pripadajuću otpremninu. S obzirom na to da je sud utvrdio da je tuženi u potpunosti postupio u skladu sa članom 143. Zakona o radu, to je i apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se na ime izgubljenih plaća isplati 25.053,80 KM sud ocijenio neosnovanim. Sud je pojasnio da je apelantu kao radniku na čekanju pripadala naknada koju je tuženi odredio svojom odlukom za sve radnike tog statusa, a nakon prestanka radnog odnosa po sili zakona apelantu je pripadalo pravo na otpremninu koju je tuženi utvrdio. Na kraju, sud je istakao da je tuženi, nakon što je apelantu prestao radni odnos, na posao vratio 16 radnika kojima je prethodno bio uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju na osnovu člana 143. Zakona o radu. Također, zaključio je da na taj način nije povrijeđeno apelantovo pravo, odnosno nisu povrijeđene odredbe iz člana 143. stav 8. Zakona o radu. Naime, izvedeni dokazi nesporno upućuju na to da su primljeni radnici, također, bili radnici tuženog i da su imali isti status kao i apelant, a imali su završenu drugu stručnu spremu za koju je tuženi u tom momentu imao potrebu.
9. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Kantonalni sud Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je, nakon održane rasprave i ponovnom ocjenom izvedenih dokaza, Presudom broj Gž-2577/04 od 4. aprila 2006. godine usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu. Također je utvrdio da je tuženi Odlukom broj 10.1-3.2.-11768/01 od 29. novembra 2001. godine povrijedio apelantovo pravo iz radnog odnosa. Kantonalni sud je navedenu odluku poništio i tuženom naložio da apelantu uspostavi status zaposlenika sa 14. septembrom 2000. godine i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Dalje, da mu na ime izgubljenih plaća za period od 14. septembra 2000. do 5. novembra 2002. godine isplati iznos od 22.453,90 KM i naknadi mu troškove spora u iznosu od 2.785,20 KM.
10. Drugostepeni sud je na raspravi izveo dokaz saslušanjem svjedoka Amira Spahića i Jasminka Akšamije, koji su saslušani i pred prvostepenim sudom. Suprotno utvrđenju činjeničnog stanja do kojeg je došao prvostepeni sud, drugostepeni sud je utvrdio da je tuženi u periodu od 5. maja 2000. godine primao nove zaposlenike sa srednjom stručnom spremom-elektronskom strukom, koju posjeduje i apelant. U obrazloženju presude sud je istakao da je svjedok Amir Spahić i na raspravi pred tim sudom kao i pred prvostepenim sudom izjavio da je tuženi u periodu od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine primao nove zaposlenike koji nisu imali status radnika na čekanju posla, te da su primani zaposlenici sa srednjom stručnom spremom koju ima i apelant. Svjedok Jasminko Akšamija nije mogao da se sjeti da li je bilo prijema novih zaposlenika u navedenom periodu. Dalje, sud je istakao da iz izvještaja Fonda PIO proizlazi da su u spornom periodu primljeni novi zaposlenici stručne spreme koju ima i apelant i to zaposlenici Rasim Đipa, Kasim Zahiragić i Muamer Grabovica. Svi su primljeni 14. septembra 2000. godine. Dakle, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, taj sud je utvrdio da je tuženi 14. septembra 2000. godine, a prema podacima koje je sam dostavio, primao nove zaposlenike sa stručnom spremom koju ima i apelant. Kako je odredbom člana 143. stav 8. Zakona o radu propisano da poslodavac koji je otkazao rad zaposlenicima u smislu stava 4. istog člana ne može zaposliti drugo lice iste kvalifikacije ili stepena stručne spreme osim lica iz st. 1. i 2. citiranog člana, a iz činjeničnog utvrđenja do kojeg je došao taj sud proizlazi da je tuženi postupio suprotno citiranoj zakonskoj odredbi, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan.
11. Sud je, dalje, utvrdio da apelant, zbog nezakonitog postupanja tuženog, nije radio od 14. septembra 2000. godine, kada je tuženi zaposlio drugo lice a ne apelanta, a što je bio dužan prema odredbama Zakona o radu. Sud je utvrdio i da je tuženi odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio, a koja se ogleda u neostvarenoj plaći koju bi apelant od tada ostvarivao da je počeo raditi. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu uvida u potvrdu tuženog od 22. septembra 2002. godine o primanjima zaposlenika na poslovima za koje se traži stepen stručne spreme koju posjeduje apelant, te je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 22.453,90 KM.
12. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2577/04 od 4. aprila 2006. godine izjavio tuženi, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000846 od 15. marta 2007. godine uvažio reviziju, preinačio drugostepenu presudu, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je osnovan prigovor tuženog o tome da nisu povrijeđene odredbe člana 143. stav 8. Zakona o radu jer, prema navedenom članu zakona, ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. tog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. Prema utvrđenju prvostepenog suda, tuženi je prije isteka jedne godine od kada je apelantu prestao radni odnos zaposlio 16 radnika koji su kao i apelant imali status radnika na čekanju. Na kraju, sud je naveo da je tuženi u reviziji tvrdio da je raspisao oglas na koji se apelant nije javio, a na osnovu kojeg su primljeni radnici koji imaju nižu stručnu spremu od apelanta. Također je tvrdio da je apelant bio dužan da, u smislu čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku, dokaže da li se prijavio na oglas i da li je tuženi time što nije primio apelanta nego druge radnike povrijedio odredbu člana 143. stav 8. Zakona o radu. S obzirom na to da apelant u toku postupka nije priložio dokaze, a teret dokazivanja je na njemu, sud je zaključio da nije povrijeđen član 143. stav 8. Zakona o radu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Vrhovni sud svoj zaključak o tome da tuženi nije povrijedio odredbe člana 143. stav 8. Zakona o radu zasnovao na navodima tuženog istaknutim u reviziji koji glase: «…da je radnike-zaposlenike koji nisu imali status zaposlenika na čekanju (član 143. st. 1. i 2. Zakona o radu) primio na osnovu raspisanog oglasa» i da je apelant bio dužan da dokaže da se i sam prijavio na oglas. Apelant je istakao da je među strankama nesporno da je tuženi primao druga lica u radni odnos u spornom periodu (od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine) i da ta lica nisu imala status zaposlenika na čekanju. Apelant je naveo i da su ta lica primana na osnovu oglasa za čije raspisivanje tuženi nije imao nikakvog osnova zato što je imao na raspolaganju radnike koji su imali status «radnika na čekanju». Apelant smatra da je Vrhovni sud i uz nesporne činjenice da je on imao status radnika na čekanju, zatim da je tuženi 14. septembra 2000. godine primio određeni broj zaposlenika koji nisu imali status radnika na čekanju i uz jasne odredbe člana 143. Zakona o radu proizvoljno primijenio materijalnopravnu odredbu, odnosno da je došlo do proizvoljnog suđenja. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i potvrdi presudu Kantonalnog suda ili da vrati predmet Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana budući da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani i da je u svemu postupio u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Tuženi je istakao da nije povrijedio odredbu člana 143. stav 8. Zakona o radu kada je 14. septembra 2000. godine primio nove zaposlenike. Naime, pri zapošljavanju tih lica radilo se o prijemu radnika na određeno vrijeme i to nakon raspisanog oglasa za radno mjesto montera za mjesnu mrežu, a za to radno mjesto se prema Pravilniku o sistematizaciji zahtijeva kvalifikacija KV montera trećeg stepena stručne spreme, a ne tehničara četvrtog stepena stručne spreme, koju ima apelant. Dalje je tuženi istakao da nije imao pravo i obavezu da poziva apelanta da radi na poslovima koji su niže vrednovani, niže kvalificirani i nižeg stepena stručne spreme od poslova na kojima je radio prije prestanka radnog odnosa. Od tri zaposlenika koja su zasnovala radni odnos nakon raspisanog oglasa, dva su imala završenu školu III stepena stručne spreme, a treći je imao završenu školu IV stepena stručne spreme, ali se on sam prijavio na oglas i prihvatio da radi manje plaćen posao koji je niže kvalifikacije i nižeg stepena složenosti. Istaknuto je i da se nisu primala lica za poslove i radne zadatke za koje se traži SSS, IV stepen složenosti-stručni tehničar-tehničar za telekomunikaciju, koje je apelant obavljao prije prestanka radnog odnosa. Naime, ta radna mjesta nisu bila upražnjena, a apelant se nije prijavio na oglas na osnovu kojeg su primljeni zaposlenici na niže rangirane poslove od onih na kojima apelant ima pravo da radi. Tuženi je na kraju istakao da je 15. juna 2006. godine zaposlio apelanta na određeno vrijeme na poslovima i radnim zadacima operatera u Sektoru za marketing i usluge za koje je potreban IV stepen složenosti.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o radu FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. [...] Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. [...] Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 242.
Stranke mogu u reviziji da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.
Član 250.
Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom će da usvoji reviziju i preinači osporenu presudu.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-06-000846 od 15. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelantovi navodi pokreću pitanje proizvoljnosti u obrazloženju presude Vrhovnog suda, kako u pogledu odlučnih činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
27. Razmatrajući apelacione navode u kontekstu prethodnih garancija, Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci izostalo obrazloženje koje zadovoljava navedene standarde. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da u osporenoj odluci nisu navedeni zahtjevi stranaka (navodi revizije tuženog i sadržaj odgovora na apelantovu reviziju) koji, u suštini, određuju granice raspravljanja i odlučivanja. Naime, obrazloženje revizione presude treba da sadrži razloge činjenične i pravne prirode zbog kojih je revizioni sud u konkretnom slučaju preinačio drugostepenu odluku. Obrazloženje odluke revizionog suda treba da sadrži odgovor na razloge revizije tako da se vidi koje razloge je taj sud usvojio, a koje nije i zbog čega. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član 143. stav 8. Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je zaključio da tuženi u postupku prijema radnika nije povrijedio član 143. stav 8. Zakona o radu jer je, prema utvrđenju prvostepenog suda, tuženi prije isteka jedne godine od kada je apelant prestao da radi zaposlio 16 radnika koji su kao i apelant imali status radnika na čekanju. Do ovakvog zaključka Vrhovni sud je došao imajući u vidu i navode revizije u kojoj je tuženi tvrdio da je raspisao oglas na koji se apelant nije javio, a na osnovu kojeg su primljeni radnici koji imaju nižu stručnu spremu od apelanta, a apelant u toku postupka nije dokazao da se i sam prijavio na oglas. Međutim, apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo jer je suprotno zakonskoj odredbi i nesporno utvrđenim činjenicama obrazložio da je primanje radnika bilo na osnovu oglasa, za čije raspisivanje tuženi nije imao nikakvog osnova, budući da je imao na raspolaganju radnike koji su imali status radnika na čekanju. Ustavni sud uočava da u osporenoj presudi nisu sadržani razlozi koji bi ukazali na to da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Zbog toga je Vrhovni sud odlučio da preinači presudu Kantonalnog suda, apelantovu žalbu odbije i potvrdi prvostepenu presudu. Naime, obrazloženje odluke je paušalno i neargumentirano i svodi se samo na konstataciju utvrđenja prvostepenog suda da je tuženi zaposlio 16 radnika koji su imali status radnika na čekanju i na tvrdnju tuženog iznesenu u reviziji da je raspisao oglas na koji se apelant nije javio.
28. Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u svom obrazloženju poziva samo na utvrđenje prvostepenog suda da je tuženi prije isteka jedne godine od kada je apelant prestao da radi, u smislu člana 143. stav 8. Zakona o radu, zaposlio 16 radnika koji su kao i apelant imali status radnika na čekanju. Istovremeno, Vrhovni sud zanemaruje činjenicu da je Kantonalni sud, rješavajući o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, proveo raspravu i izveo dokaz saslušanjem svjedoka Amira Spahića i Jasminka Akšamije, koji su saslušani i pred prvostepenim sudom, i da je svjedok Amir Spahić istakao da je tuženi u spornom periodu primao nove zaposlenike koji nisu imali status «čekanja posla», a koji su imali SSS, koju ima i apelant. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zanemario pismeno izjašnjenje tuženog koje je predao sudu i apelantu na raspravi pred drugostepenim sudom i u kojem je navedeno da su u spornom vremenskom periodu, tj. 14. septembra 2000. godine, primani novi radnici stručne spreme koju ima i apelant i to Rasim Đipa, Kasim Zahiragić i Muamer Grabovica. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije obrazložio da li su uvaženi dokazi koji su provedeni pred Kantonalnim sudom. Također, Vrhovni sud je propustio dati bilo kakvu ocjenu dokaza izvedenih pred Kantonalnim sudom, a nije naveo ni razloge činjenične i pravne prirode zbog kojih je odlučio kao u izreci već se samo pozvao na utvrđenje prvostepenog suda.
29. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao i na tvrdnji tuženog iznesenoj u reviziji da je raspisao oglas na koji se apelant nije javio, a na osnovu kojeg su primljeni radnici koji imaju nižu stručnu spremu od apelanta. Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio dužan da dokaže da se prijavio na oglas i da je time što nije primljen povrijeđen član 143. stav 8. Zakona o radu. Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno jer se činjenica da su na konkretna radna mjesta primljeni radnici putem oglasa spominje prvi put u reviziji što je suprotno članu 242. Zakona o parničnom postupku. Naime, revizioni sud odlučuje samo na osnovu činjeničnog stanja i procesne građe koja je bila na raspolaganju drugostepenom sudu (ili koju je taj sud utvrdio i prikupio.) Revizijom ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi u pogledu meritorne odluke suda o tužbenom zahtjevu, jer revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, kao što je već navedeno, Vrhovni sud svoju odluku zasniva na navodima tuženog iz revizije, uz konstataciju da apelant nije dokazao da se prijavio na oglas i da je na taj način povrijeđen Zakon o radu. Pri tome, Vrhovni sud je zanemario i činjenicu da u situaciji kada je, kako je utvrdio iz prvostepene presude, tuženi zaposlio 16 radnika koji su kao i apelant imali status radnika na čekanju, za raspisivanje oglasa tuženi nije imao nikakvog osnova, jer je tuženi mogao «radnika na čekanju» samo pozvati na rad u smislu člana 143. stav 8. Zakona o radu, bez raspisivanja oglasa.
30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da se povreda ovog prava sastoji u tome što obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u situaciji kada je Vrhovni sud propustio dati bilo kakvu ocjenu dokaza izvedenih pred Kantonalnim sudom. Također, povreda se ogleda i u tome što Vrhovni sud nije naveo razloge činjenične i pravne prirode zbog kojih je odlučio kao u izreci već se samo pozvao na utvrđenje prvostepenog suda.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. +
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović