Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1816/07 (R. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1816/07

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1816/07, rješavajući apelaciju Rahmane Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rahmane Pašić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-420/04.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-420/04, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rahmana Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 13. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-420/04.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 15. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda je zatraženo da dostavi i cio spis na uvid.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju i spis 30. jula 2009. godine. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. jula 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelanticinom punomoćniku 24. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 7. novembra 1990. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši, sada Općinski sud, podnijela tužbu protiv Arifa Pašića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja bračne tečevine, sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere. Predmet je bio zaveden pod poslovnim brojem P-961/90.

7. Apelantica je 3. septembra 1997. godine urgirala rješavanje povodom prijedloga za izdavanje privremene mjere. Općinski sud je Rješenjem o privremenoj mjeri broj P-609/97 od 9. septembra 1999. godine odlučio o apelanticinom prijedlogu. Naime, Općinski sud je tim rješenjem odredio privremenu mjeru i zabranio tuženom da proda nekretnine koje se u katastarskim i gruntovnim knjigama vode na njegove ime. Općinski sud je 17. septembra 1999. godine donio dopunsko rješenje o privremenoj mjeri u pogledu evidentiranja rješenja o privremenoj mjeri u katastar i zemljišnoknjižni ured. Ročišta na kojima je raspravljano o tužbenom zahtjevu održana su 27. januara, 6. aprila, 30. maja, 6. juna, 6. oktobra i 15. decembra 2000. godine, a glavna rasprava je zaključena 6. marta 2001. godine. Općinski sud je Presudom broj P-609/97 od 6. marta 2001. godine utvrdio da su apelantica i tuženi u braku stekli imovinu, nekretnine opisane u izreci presude, te da apelantici na tim nekretninama pripada suvlasnički dio od 2/5, a tuženom suvlasnički dio od 3/5.

8. Kantonalni sud je povodom žalbi apelantice i tuženog donio Rješenje broj Gž-678/01 od 19. decembra 2001. godine. Tim rješenjem je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Sud je takvu odluku donio zbog postojanja apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da su se stranke saglasile da u konkretnoj pravnoj stvari postupak vodi i da sudi sudija pojedinac, te da je sudija pojedinac vodio i zaključio glavnu raspravu. Međutim, odluka o tužbenom zahtjevu je donesena u vijeću sudija kao članova vijeća koji nisu učestvovali u postupku. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Osim toga, u zapisniku u kojem je zaključena glavna rasprava ne postoji odluka suda. Zbog toga osporena presuda nije mogla ni da se ispita.

9. Općinski sud je u ponovnom postupku sljedeća ročišta zakazao za 15. april, 3. juli, 18. juli i 1. oktobar 2002. godine, kada je glavna rasprava zaključena i donesena presuda. Izrekom Presude broj P-14/02 od 1. oktobra 2002. godine utvrđeno je da je apelantica na osnovu bračne tečevine stekla pravo suvlasništva sa dijelom 2/5 na nekretninama pobliže opisanim u izreci, što je tuženi dužan trpjeti i predati apelantici izdvojeni dio od 2/5 nekretnina. Također, višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen. Općinski sud je Rješenjem broj P-14/02 od 25. oktobra 2002. godine ispravio izreku presude u pogledu tačne oznake katastarske čestice.

10. Rješavajući o žalbama apelantice i tuženog, izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1027/02 od 17. novembra 2004. godine. Tim su rješenjem žalbe uvažene, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio suvlasništvo stranaka na predmetnim nekretninama, a da pri tome nije utvrdio da li su stranke upisane kao suvlasnici u zemljišnim knjigama. Time nije razjašnjeno da li su stranke na aktivnoj ili na pasivnoj strani pravilno označene, odnosno da li imaju stranačku sposobnost. S obzirom na to da na stranačku sposobnost sud pazi po službenoj dužnosti, a da se prvostepeni sud nije uopće bavio utvrđivanjem da li su apelantica i tuženi istovremeno i zemljišnoknjižni vlasnici nekretnina opisanih u tužbenom zahtjevu, kako bi imali i stranačku sposobnost, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Apelantica je pismenim podneskom od 14. jula 2005. godine obavijestila Općinski sud da je, postupajući prema uputstvima Kantonalnog suda, izvršila provjeru u zemljišnim knjigama i ustanovila da se niti ona a ni tuženi ne vode kao suvlasnici na nekretninama iz tužbenog zahtjeva. Zbog toga je tužbu proširila na lica koja su upisana kao suvlasnici, njih 18, od kojih su svi nepoznatog prebivališta i boravišta. Za navedena lica je predložila da se postavi privremeni zastupnik.

12. Općinski sud je Rješenjem broj P-420/04 od 12. septembra 2005. godine novooznačenim tuženim postavio privremenog zastupnika, a rješenjem od 14. septembra 2005. godine dostavio je tuženim tužbu sa prilozima na odgovor. Zbog izmjena Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) apelanticina tužba je ponovo dostavljena tuženima na odgovor. Na pripremnom ročištu koje je održano 2. februara 2006. godine konstatirano je da pet tuženih, kojima je postavljen privremeni zastupnik, ima poznato prebivalište ili boravište. Zbog toga je apelanticin punomoćnik predložio da se ostavi primjeren rok u kojem će precizirati tužbu u pogledu stranaka koje su poznatog boravišta kao i u pogledu zemljišnoknjižnog stanja za četiri parcele obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Sud je na istom ročištu donio rješenje kojim je stavio van snage rješenje o postavljanju privremenog zastupnika od 12. septembra 2005. godine, ukinuo sve provedene radnje u postupku i apelantici vratio tužbu na ispravku i dopunu u roku od osam dana.

13. Apelantica je pismenim podneskom od 13. februara 2006. godine dopunila i preinačila tužbu tako što je, osim tuženog, označila još 59 tuženih, a za tužene navedene od rednog broja 20 do 60 predložila da se postavi privremeni zastupnik, s obzirom na to da su nepoznatog prebivališta i boravišta. Naredbom od 23. maja 2007. godine predsjednik suda je cio spis presignirao sudiji specijaliziranom za Porodični zakon FBiH.

14. Općinski sud je 13. septembra 2007. godine Centru za socijalni rad Velika Kladuša podnio zahtjev za postavljanje staraoca za poseban slučaj za tužene označene pod br. 3, 4, 5, 7, 9, 10, 16, 17 i od 20 do 60, ukoliko postoje zakonski uvjeti, s obzirom na to da bi redovan postupak postavljanja zakonskog zastupnika trajao dugo, a za apelanticu bi zbog toga mogla nastati šteta. Centar za socijalni rad je dopisom od 24. septembra 2007. godine obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti da provede upravni postupak zbog nedostatka finansijskih sredstava, tako da je zahtjev vraćen na postupanje u skladu sa ZPP. Općinski sud je dopisom od 27. jula 2009. godine od Odsjeka za administraciju CIPS Cazin zatražio tačne adrese prebivališta i boravišta za 58 tuženih.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je Općinskom sudu podnijela tužbu 1990. godine, da je Općinski sud 2001. i 2002. godine donio dvije presude, koje je ukinuo Kantonalni sud, te da od 17. novembra 2004. godine nije nastavljen postupak pred prvostepenim sudom. Apelantica je predložila da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku i da obaveže Općinski sud da u što kraćem roku donese presudu i okonča prvostepeni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud je naveo hronologiju postupka i istakao da je od 2001. godine rađeno na predmetu koji je dva puta presuđivan, ali su presude ukidane. Također je istakao da postupak zbog proširenja tužbe na veliki broj tuženih nije okončan zbog «tehničkih problema» i pronalaska tuženih, njihovih adresa i velikog broja primjeraka tužbi i priloga.

17. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da protek dugog vremenskog perioda od podnošenja tužbe ide u prilog navodima apelacije. Međutim, protek vremena bi trebalo da se posmatra u kontekstu problema sa kojima se susretao Općinski sud, a ti problemi su kadrovske prirode.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njezine tužbe nerazumno dugo traje. Također je navela da o njezinom tužbenom zahtjevu nije donesena odluka u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija je dopustiva. Naime, ovo pravilo dopušta Ustavnom sudu mogućnost da izuzetno razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke o njezinoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije svakome garantira pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. Također, svakome garantira i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

29. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrdi bračna tečevina i da joj se preda u posjed dio nekretnina koje bi joj po tom osnovu pripale. Ustavni sud, dalje, zapaža i da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelanticin slučaj.

Donošenje odluke u razumnom roku

30. Apelantica je navela da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 7. novembra 1990. godine, te da je u 2001. i 2002. godini Općinski sud donosio meritorne presude koje je Kantonalni sud ukidao. Dakle, predmet je u novembru 2004. godine vraćen na ponovni postupak i od tada postupak pred prvostepenim sudom nije nastavljen, iako je apelantica urgirala zakazivanje ročišta, niti je donesena bilo kakva odluka.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije koji smatraju da period koji se uzima u obzir, vezano za dužinu trajanja postupka, počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dalje, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).

32. S obzirom na navedeno, iako je apelantica u konkretnom slučaju podnijela tužbu 7. novembra 1990. godine, u nadležnosti Ustavnog suda je period od 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelanticine tužbe do sada traje 18 godina i devet mjeseci i još uvijek nije okončan, a od toga 13 godina i devet mjeseci ulazi u relevantni period koji je u nadležnosti Ustavnog suda.

33. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti predmeta. Pri tome se mora voditi računa o sljedećim kriterijima: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

Analiza razumnosti dužine postupka

34. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđenja bračne tečevine apelantice i tuženog, te predaje u posjed dijela imovine apelantici. Zbog toga, prema ocjeni Ustavnog suda, ne postoje neke posebne okolnosti iz kojih bi moglo da se zaključi da se radi o posebno složenom predmetu.

35. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je u relevantnom periodu predmet zaveden pod novim poslovnim brojem: P-609/07, te da je apelantica u septembru 1997. godine urgirala rješavanje povodom prijedloga za donošenje privremene mjere. O tom prijedlogu je odlučeno u septembru 1999. godine, tj. nakon dvije godine. Prvo ročište na kojem je sud raspravljao o tužbenom zahtjevu održano je 27. januara 2000. godine. Nakon toga, tokom 2000. godine, uslijedilo je pet ročišta, a glavna rasprava je zaključena 6. marta 2001. godine, kada je i donesena presuda. Međutim, prvostepena presuda je ukinuta nakon žalbi stranaka, jer je Kantonalni sud, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrdio postojanje apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i rješenjem od 19. decembra 2001. godine prvostepenu presudu ukinuo i vratio na ponovno suđenje. Apsolutno bitne povrede su utvrđene zbog nepropisno sastavljenog vijeća, s obzirom na to da su stranke dale saglasnost da postupak vodi i odluku donese sudija pojedinac, a u uvodu presude je konstatirano da su odluku donijele sudije-članovi vijeća koji nisu učestvovali ni u postupku niti na glavnoj raspravi. Osim toga, u zapisniku u kojem je zaključena glavna rasprava ne postoji odluka suda (izreka presude), pa osporena presuda ni zbog toga nije mogla da se ispita. U 2002. godini Općinski sud je zakazao ukupno četiri ročišta i donio presudu 1. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je i ovu presudu rješenjem od 17. novembra 2004. godine ukinuo i vratio na ponovni postupak. Pri tome je ukazao na to da je prvostepeni sud utvrdio suvlasništvo stranaka a da prije toga nije utvrdio da li su stranke uopće upisane kao suvlasnici u zemljišnim knjigama. Apelantica je nakon toga pismenim podneskom proširila tužbu na još 17 tuženih kojima je sud postavio privremenog zastupnika. Pripremno ročište je nakon uređene i proširene tužbe zakazano za 2. februar 2006. godine. Tada je konstatirano da neki od novooznačenih tuženih nisu nepoznatog prebivališta i boravišta. Zbog toga je ranije rješenje stavljeno van snage, ukinute su sve radnje provedene u postupku i apelantici je naloženo da u roku od osam dana tužbu ispravi i dopuni. Nakon što je apelantica u ostavljenom roku ispunila svoju obavezu, niti jedno ročište nije zakazano. Jedina radnja koju je predsjednik Općinskog suda preduzeo u tom periodu jeste da je predmet presignirao sudiji specijaliziranom za Porodični zakon FBiH. Nakon toga je tek 27. jula 2009. godine od CIPS-a zatražena tačna adresa za 58 novooznačenih tuženih. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud u periodu od 1995. godine do 2004. godine nije bio efikasan iako je preduzimao radnje u postupku i donio dvije odluke koje je Kantonalni sud ukinuo zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka, a od 2005. godine do donošenja ove odluke bio je apsolutno pasivan.

36. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije značajno doprinijela dužini predmetnog postupka. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je o njezinoj urgenciji za izdavanje privremene mjere riješeno tek nakon dvije godine od podnošenja zahtjeva, te da je nakon toga, u rokovima koje je odredio sud, ispunjavala svoje obaveze u pogledu uređenja tužbe i dostave dokaza. Relevantnim odredbama ZPP je propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na sastav suda i stranačku sposobnost. Uzimajući u obzir činjenicu da je Kantonalni sud obje prvostepene presude ukinuo zbog nepropisnog sastava sudskog vijeća i stranačke sposobnosti, proizlazi zaključak da Općinski sud nije bio efikasan, iako je u periodu od 1999. do 2002. godine bio aktivan. Također je od 2004. godine pa do donošenja ove odluke bio potpuno pasivan, jer su tek u julu 2009. godine zatražene adrese za novooznačene tužene. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u toku postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnoj pravnoj stvari može u cijelosti da se stavi na teret Općinskom sudu.

37. Navodi Općinskog suda da predmet povodom apelanticine tužbe još uvijek nije okončan zbog proširenja tužbe, velikog broja tuženih, «tehničkih problema» koji su zbog toga nastali, pronalaska tuženih, njihovih adresa, velikog broja primjeraka tužbi i priloga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti. Svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem.

38. Uzimajući u obzir činjenicu da je Općinski sud učinio određene propuste prilikom donošenja dvije meritorne odluke u 2001. i 2002. godini, koje je Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, te imajući u vidu i period od 13 godina i devet mjeseci koji ulazi u nadležnost Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Sama činjenica da predmetni postupak traje više od 18 godina, od kojih više od 13 godina ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je predmetni postupak još uvijek u toku pred Općinskim sudom kao prvostepenim sudom, čemu nije doprinijela apelantica, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1816/07 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio