Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2439/07 (V. D., S. V. i S. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2439/07
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2439/07, rješavajući apelaciju Vlade Delića, Srede Vukovića i Slobodana Stojkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vlade Delića, Srede Vukovića i Slobodana Stojkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056001 05 P.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 056001 05 P.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76.
stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Vladi Deliću, Sredi Vukoviću i Slobodanu Stojkiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 3.600 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se apelacija Vlade Delića, Srede Vukovića i Slobodana Stojkića podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 05/2-127,2-80/07 od 5.
decembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 05/2-125-209/07 od 23. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 05/2-125-208/07 od 23. oktobra 2007. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 05/2-125-207/07 od 23.
oktobra 2007. godine zbog toga što je preuranjena.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlado Delić, Sredo Vuković i Slobodan Stojkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 29. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 467 od 5. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-120/02 od 8. aprila 2003. godine. Apelanti su 5. novembra 2007. godine dostavili dopunu apelaciju u kojoj su obavijestili Ustavni sud da im je, u skladu sa osporenom presudom Vrhovnog suda, ponovno prestao radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te da apelaciju proširuju i na rješenjā Ministarstva broj 05/2-127,2- 80/07 od 5. decembra 2007. godine, broj 05/2-125-209/07 od 23. oktobra 2007. godine, broj 05/2- 125-208/07 od 23. oktobra 2007. godine i broj 05/2-125-207/07 od 23. oktobra 2007. godine. Apelanti su u dopuni apelacije tražili i da im Ustavni sud dodijeli novčanu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu od po 10.000 KM. Osim toga, zastupnik apelanata je 12. decembra 2008. godine dostavio obavještenje Ustavnom sudu da je apelant Vlado Delić preminuo, kao i punomoć njegovih nasljednika za nastavak vođenja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je 8. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 22. januara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud je dostavio odgovor 28. januara 2009. godine i Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao zastupnik Ministarstva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), 2. februara 2009. godine, a Osnovni sud je 13. jula 2009. godine dostavio odgovor, ali nije dostavio traženi spis. Vrhovni sud je ponovno 19. juna 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, kao i spis broj 118-0-Rev-06-000-467.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 12. augusta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjima Ministarstva broj 08/1-126-1015 od 19. januara 1996. godine, broj 08/1- 126-1014 od 19. januara 1996. godine i broj 08/1-126-1011 od 19. januara 1996. godine apelantima je utvrđen prestanak radne obaveze zbog ispunjavanja zakonskih uvjeta za starosnu penziju. Protiv navedenih rješenja apelanti su izjavili prigovore koji su rješenjima Ministarstva broj 09/3-126-1015 od 11. decembra 1996. godine, broj 09/3-126-1014 od 11. decembra 1996. i broj 09/3-126-1011 od 11. decembra 1996. godine odbijeni. Nakon toga, apelanti su 8. februara 1997. godine Vrhovnom sudu podnijeli tužbe kojima su tražili da sud poništi predmetna rješenja i naloži Ministarstvu da im uspostavi radnopravni status, te isplati plaće za period od dana prestanka radnog odnosa do dana presuđenja. Vrhovni sud se rješenjima broj U-50/97 i U-49/97 od 21. augusta 1998. godine i Rješenjem broj U-46/97 od 14. septembra 1998. godine proglasio nenadležnim i predmet uputio na postupak Osnovnom sudu. Osnovni sud je na raspravi održanoj 29. septembra 1999. godine odlučio da se predmeti apelanata spoje u jedan i da se vodi jedinstven postupak pod brojem RS-266/98.
7. Osnovni sud je Presudom broj RS-266/98 od 20. novembra 2000. godine poništio predmetna rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima i obavezao Ministarstvo da apelante rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i isplati sve zaostale plaće.
8. Protiv navedene presude Ministarstvo je izjavilo žalbu Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj Ž-139/01 od 1. marta 2002. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju navedenog rješenja je istaknuto da prvostepeni sud nije obrazložio zašto tužbe apelanata smatra pravovremenim i prikladnim za meritorno raspravljanje, budući da u spisu nije postojao dokaz o datumu podnošenja tužbi apelanata Vrhovnom sudu, niti dokaz o uručenju osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima.
9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je 8. aprila 2003. godine donio Presudu broj RS-120/02 kojom je tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti odbio. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je istakao da je utvrđeno da su apelanti rješenja, kojima su odbijeni njihovi prigovori izjavljeni protiv rješenja kojima im je prestao radni odnos, primili 23, 24, odnosno 25. januara 1997. godine, te da su tužbe Vrhovnom sudu podnijeli 8. februara 1997. godine, dakle, pravovremeno, u roku od 15 dana, kako je to propisano članom 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima Republike Srpske. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti bili u radnom odnosu u Ministarstvu i prije izbijanja ratnih sukoba, da su imali više od 20 godina radnog staža, te da je na početku ratnih sukoba apelantima Ministarstvo izdalo rješenja o radnoj obavezi na radnim mjestima na kojima su radili i prije toga. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je odredbama člana 97. Zakona o unutrašnjim poslovima, koji je bio na snazi 1996. godine, bilo propisano da radniku Ministarstva koji ispuni uvjete za starosnu penziju radni odnos prestaje i bez njegovog pristanka kada to interesi službe zahtijevaju. Budući da su apelanti ispunjavali uvjete za odlazak u starosnu penziju, Ministarstvo je donijelo rješenja kojima je apelantima, bez njihove saglasnosti, prestala radna obaveza radi odlaska u starosnu penziju. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani.
10. Protiv navedene presude apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj Ž-442/03 od 17. oktobra 2005. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je poništio osporena rješenja o prestanku radne obaveze apelantima zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju i obavezao Ministarstvo da apelante vrati na radne poslove i zadatke koje su obavljali prije donošenja predmetnih rješenja, ili na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi. Osim toga, navedenom presudom Okružni sud je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Zakon o unutrašnjim poslovima, budući da su rješenja donesena u vrijeme kada je u Republici Srpskoj na snazi bila neposredna ratna opasnost, odnosno ratno stanje. Okružni sud je naveo da su se „na konkretan slučaj mogle primijeniti samo odredbe Zakona o primjeni Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti koji je bio na snazi sve do 3. jula 1996. godine i kojim su bila regulirana prava i obaveze zaposlenih u takvim vanrednim okolnostima“. Osim toga, Okružni sud je istakao da se pojmovi radne obaveze i radnog odnosa ne mogu poistovjetiti, jer su to dvije različite pravne kategorije. Imajući u vidu navedeno, te da je članom 4. navedenog zakona bilo propisano „da obveznicima radne obaveze rješenje o rasporedu na radnu obavezu i rješenje o prestanku radne obaveze donosi Ministarstvo odbrane, to je rješenje o prestanku radne obaveze apelantima moglo izdati samo Ministarstvo odbrane, te su, s tim u vezi, predmetna rješenja donesena od nenadležnog organa“.
11. Nakon toga, Ministarstvo je u postupku izvršenja navedene presude Okružnog suda donijelo rješenja kojima je apelantima ponovno uspostavljen radnopravni status u Ministarstvu.
12. Protiv navedene presude Ministarstvo je izjavilo reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 467 od 5. juna 2007. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio u osporenom dijelu tako što je žalbu apelanata odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj RS-120/02 od 8. aprila 2003. godine u dijelu koji se odnosio na zahtjeve apelanata za poništenje rješenja o prestanku radne obaveze zbog odlaska u starosnu penziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da je materijalnopravni odnos između Ministarstva i apelanata bio radni odnos, te da su apelanti u Ministarstvu bili u radnom odnosu i prije i nakon prestanka ratne opasnosti. „Pošto je u to vrijeme na radnike Ministarstva koji su raspoređeni na radnu obavezu rješenjima tog Ministarstva, a ne rješenjima Ministarstva odbrane, primjenjivan Zakon o unutrašnjim poslovima kao lex specialis, to na apelante nije mogao biti primijenjen Zakon o primjeni Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti“, kako je to pogrešno utvrdio Okružni sud. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da su apelanti u vrijeme donošenja predmetnih rješenja o prestanku radne obaveze ispunjavali uvjete za odlazak u starosnu penziju, te im je, slijedeći navedeno, i mogao prestati radni odnos bez njihove saglasnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud na konkretan slučaj pogrešno primijenio materijalno pravo.
13. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenja broj 05/2-127,2-80/07 od 5. decembra 2007. godine, broj 05/2-125-209/07 od 23. oktobra 2007. godine, broj 05/2-125-208/07 od 23. oktobra 2007. godine i broj 05/2-125-207/07 od 23. oktobra 2007. godine kojima je apelantima ponovno prestao radni odnos, a Rješenjem broj 05/2-127,2-80/07 od 5. decembra 2007. godine odbijen je prigovor koji su apelanti izjavili protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, budući da su od Fonda PIO dobili rješenja kojima se odbijaju njihovi zahtjevi za penzioniranje zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta za odlazak u starosnu penziju. Protiv navedenih rješenja apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im navedena prava povrijeđena time što je načelnik javne sigurnosti Policijske stanice Zvornik donio nezakonita rješenja o prestanku radne obaveze zbog stjecanja uvjeta za starosnu penziju, uz saglasnost ministra Ministarstva, te primjenu odredaba Zakona o unutrašnjim poslovima. Apelanti smatraju da je rješenje o prestanku njihove radne obaveze moglo jedino donijeti Ministarstvo odbrane, jer su apelanti bili vojni obveznici koji su raspoređeni na radnu obavezu u Ministarstvo. Osim toga, apelanti smatraju da je u njihovom slučaju vojna obaveza bila izjednačena sa radnom obavezom i da je na njih trebalo primijeniti odredbe zakona koje se odnose na vojnu obavezu. Apelanti, također, smatraju da postupak u njihovom predmetu, koji je, u suštini, radni spor, traje neprimjereno dugo, da čak ni nakon 12 godina nije okončan, te da su, zbog dužine trajanja postupka i osporenih odluka, dovedeni u tešku materijalnu situaciju, budući da su ostali bez ikakvih primanja.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje presude ovog suda dati u obrazloženju navedene presude i da su zbog toga navodi iz apelacije neosnovani.
16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je predmet apelanata dobio novi poslovni broj 71 0 P 056001 05 P, te da sutkinja koja je zadužena za taj predmet od 19. maja 2009. godine nije u mogućnosti da se izjasni o navodnim povredama prava apelanata u prvostepenom postupku.
18. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je navelo da su navodi apelanata iz apelacije neosnovani i paušalni, da nemaju bilo kakvu argumentacije i da apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
I. Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija u ovom dijelu nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i
3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Dopustivost u odnosu na rješenjā Ministarstva donesena u postupku izvršenja
Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 467 od 5. juna 2007. godine
27. Prema odredbama citiranim u tački 24. ove odluke, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
28. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju i protiv rješenjā Ministarstva broj 05/2-127,2-80/07 od 5. decembra 2007. godine, broj 05/2-125-209/07 od 23. oktobra 2007. godine, broj 05/2-125-208/07 od 23. oktobra 2007. godine i broj 05/2-125-207/07 od 23. oktobra 2007. godine kojima je apelantima ponovno prestao radni odnos, odnosno Rješenja broj 05/2-127,2- 80/07 od 5. decembra 2007. godine kojim je odbijen prigovor koji su apelanti izjavili protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje, iz spisa predmeta proizlazi da su apelanti tužbom pokrenuli postupak povodom ovih rješenja pred Osnovnim sudom. Iz navedenog proizlazi da postupak u ovom predmetu nije okončan, te da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
VII. Meritum
29. Apelanti smatraju da je postupak u njihovom predmetu trajao neopravdano dugo i da je takvim postupanjem sudova povrijeđeno njihovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom njihovog tužbenog zahtjeva podnesenog 8. februara 1997. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe do donošenja ove odluke, budući da postupak još uvijek nije okončan, dakle, period od 12 godina i sedam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije naročito složen. Predmetni postupak pred Osnovnim sudom je započeo 8. februara 1997. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je postupak do donošenja prvostepene presude Osnovnog suda trajao tri godine i deset mjeseci, a da je drugostepena odluka, kojom je naloženo da se ponovi postupak, donesena 1. marta 2002. godine, dakle, nakon jedne godine i četiri mjeseca. Nakon toga, ponovni postupak je trajao više od pet godina - od čega pred Osnovnim sudom godinu dana, jer je ovaj sud presudu donio 8. aprila 2003. godine, postupak pred Okružnim sudom dvije godine i šest mjeseci, a postupak povodom revizije malo manje od dvije godine, jer je postupak povodom revizije okončan 5. juna 2007. godine. Nakon toga, u postupku izvršenja navedenih odluka Ministarstvo je donijelo rješenja kojima je apelantima ponovno prestao radni odnos u koji su primljeni u postupku izvršenja presude Okružnog suda, koja je bila donesena u korist apelanata. Protiv navedenih rješenja, budući da apelantima nije riješen radnopravni status, apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu povodom koje postupak pred tim sudom još uvijek traje. Iz navedenog proizlazi da je postupak do donošenja ove odluke ukupno trajao 12 godina i sedam mjeseci i da još uvijek nije okončan. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju postupak pred Osnovnim sudom trajao najduže. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud nije ponudio nikakve razloge koji bi opravdali toliko dugo trajanje radnog spora koji je hitne prirode, pa čak nije dostavio ni spis Ustavnom sudu na uvid. Osim toga, Osnovni sud se uopće nije izjasnio o pitanju podnošenja tužbe apelanata protiv rješenja Ministarstva kojima je apelantima ponovno prestao radni odnos, već je u odgovoru na apelaciju samo navedeno da je predmet 16. januara 2009. godine dobio novi broj 71 0 P 056001 05 P, te da je novi sudija zadužen za ovaj predmet 19. maja 2009. godine.
35. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, posmatranog pojedinačno na određenim instancama, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu Ustavni sud ukazuje da, posmatrano u cjelini, nema razložnog opravdanja za to što je postupak u sporu koji je hitne prirode do donošenja ove odluke trajao 12 godina i sedam mjeseci i još uvijek nije okončan, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama taj postupak vrlo brzo okončan, da je ponovljen zbog proceduralne greške Osnovnog suda pred kojim je i najduže trajao i još uvijek traje. Također, Ustavni sud ukazuje da nije mogao utvrditi eventualnu odgovornost apelanata za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju, budući da Ustavnom sudu nije dostavljen traženi spis Osnovnog suda.
36. S obzirom na navedeno, te ocjenjujući činjenice i dokaze koji su bili dostupni u predmetu, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim vlastima.
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
38. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
39. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom tužbenog zahtjeva apelanata radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa do donošenja ove odluke trajao 12 godina i sedam mjeseci i da još uvijek nije okončan, apelantima se određuje naknada u visini od po 3.600 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje radnog spora, koji još nije okončan a koji je do donošenja odluke Ustavnog suda trajao 12 godina i sedam mjeseci, može u potpunosti staviti na teret nadležnih redovnih sudova, a koji pri tome nisu iznijeli bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović