Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3050/07 («KINGS» Export-Import d.o.o Banja Luka)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3050/07
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3050/07, rješavajući apelaciju «KINGS» Export-Import d.o.o Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija «KINGS» Export-Import d.o.o Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000820 od 20. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-
000018 od 31. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-40/03-I od 31. oktobra 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
«KINGS» Export-Import d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragomira i Miroslava Prerada iz Banje Luke, podnio je 15. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000820 od 20. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000018 od 31. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-40/03-I od 31. oktobra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Uni Credit Zagrebačke banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Kantonalni sud je dostavio odgovor 26. januara 2009. godine, Vrhovni sud 27. januara 2009. godine, a Općinski sud 28. januara 2009. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. augusta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 97.540 KM sa zakonskom kamatom počevši od 30. marta 2003. godine kao materijalnu štetu zbog nedoznačenog navedenog iznosa na ime izvršenih finansijskih transakcija karticama za usluge koje je apelant pružao komitentima tužene. Apelant je smatrao da potpuna odgovornost za korištenje predmetnih kreditnih kartica za koje se ispostavilo, kako apelant tvrdi, da su ukradene, leži na tuženoj budući da je svaku finansijsku transakciju odobrila jer nije u svom sistemu imala podatke da su kartice ukradene. Presudom Općinskog suda broj Ps-40/03-I od 31. oktobra 2005. godine ovaj apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. U postupku pred Općinskim sudom, između ostalog, utvrđeno je da su apelant i tužena 10. septembra 2002. godine zaključili Ugovor o prihvatanju platnih kartica «VISA» i Ugovor o prihvatanju platnih kartica «Eurocard/Mastercard» (u daljnjem tekstu: Ugovori) kao sredstava bezgotovinskog plaćanja. Također je utvrđeno da je na temelju tih ugovora apelant naplaćivao usluge u svojoj igračnici «Casino Romanov» u Banjoj Luci. Nadalje, utvrđeno je da su putem POS terminala koji je bio instaliran kod apelanta nakon zaključenja predmetnih ugovora, u periodu od 15. novembra 2002. godine do 26. novembra 2002. godine, obavljene ukupno 92 finansijske transakcije u ukupnoj vrijednosti od 143.050 KM, od čega je sporan iznos od 97.540 KM. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je u veoma kratkom vremenskom periodu izvršen veliki broj finansijskih transakcija koje glase na posebno visoke i zaokružene iznose i da su te transakcije izvršile četiri osobe uposlene kod apelanta. Također je utvrđeno da su brojevi kartica unošeni ručno, neprekidno, po sekvencijalnom rastu brojeva, dok se ne bi desilo da se podudare sa pravim brojem neke kartice nakon čega bi transakcija prošla. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je jedna te ista osoba, čiji su potpisi na izvodima sa POS terminala, identični, i da je ona za isti dan, 21. novembra 2002. godine, u razmaku od samo nekoliko sati, poduzela 10 transakcija sa istim ili različitim brojevima kartica čiji su podaci ručno unošeni u POS terminal, te da su sve transakcije glasile na gotovinske isplate neuobičajeno visokih i zaokruženih iznosa. Općinski sud je utvrdio da je ovakvo ponašanje bilo suprotno principima i pravilima poslovanja VISA sistema koja nalažu trgovcu da mora u jednom računu uračunati ukupan iznos dobara ili usluga prodatih u isto vrijeme na jednom mjestu, kao i da transakcija ne smije biti podijeljena korištenjem dva ili više računa kako je to nepravilno radio apelant prilikom spornih transakcija. Pored toga, utvrđeno je da je apelant prilikom prihvata ponuđene kartice i njenog procesuiranja na POS terminalu na displeju POS terminala u 20 slučajeva imao digitalnu poruku da nazove autorizacijski centar tužene radi obavezne provjere validnosti kartice, što apelant nije učinio. Nadalje, utvrđeno je da je apelant na displeju POS terminala u 15 slučajeva imao poruku da oduzme prezentiranu karticu i o tome odmah obavijesti svoju banku, što apelant također nije učinio.
6. Osim toga, utvrđeno je da je Nordea Bank Sweden AB u predmetnom razdoblju primila zahtjeve za autorizaciju visokih iznosa, nakon čega je poseban tim unutar te banke započeo istragu sumnjivog ponašanja tako što je kontaktirao imaoce konkretnih kartica čiji je izdavač bila ta banka, nakon čega je utvrđeno da imaoci nisu izgubili svoje kartice niti su izvršili sporne transakcije. Također, Nordea Bank Sweden AB je potvrdila da su svih osam spornih kartica, čiji su brojevi pobliže navedeni u dokumentu a koji su korišteni prilikom predmetnih transakcija kod apelanta, krivotvorene, da ih je dostavila ta banka, i da su svi vlasnici bili u posjedu tih kartica kada je njima «izvršena» transakcija. Općinski sud je utvrdio da je ista situacija bila i sa određenim brojem kartica koje je izdala Atos origin i Nova banka AD Bijeljina.
7. Imajući u vidu da je članom 3. Ugovora propisano da «banka nije dužna izvršiti plaćanje trgovcu po prispjelim računima, pored ostalog, ako je potpis na slipu krivotvoren ili je slip potpisala neovlaštena osoba; ako autorizacija nije tražena ili je tražena a nije odobrena; ako je slip nečitljiv i nepotpun; te ako je za jednu transakciju izdato dva ili više slipova». Općinski sud je zaključio da je apelant prekršio odredbe čl. 3. i 4. Ugovora, kao i da je poslovao suprotno načelima savjesnosti i poštenja propisanih odredbama člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 007-0-Pž-06-000018 od 31. marta 2006. godine žalbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da niti jedna strana u postupku nije tvrdila da je POS terminal bio neispravan te da su zbog toga transakcije potvrđivane, već da je tužena nesumnjivo dokazala svoju tvrdnju da su apelantovi zaposlenici, koji su imali pristup POS terminalu, manipulisali tim terminalom. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o ukradenim karticama već o grubim manipulacijama apelantovih zaposlenika u kasinu, butiku i restoranu sa postojećim i nepostojećim karticama. Kako je POS uređaj, kao i svaki drugi uređaj, obična stvar kojom čovjek može manipulisati unošenjem raznih podataka da bi se postigao cilj koji se želi, što su i radili apelantovi zaposlenici. To što je uređaj odobravao i potvrđivao transakcije nije moglo stvoriti obavezu za tuženu. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o zloupotrebi ovlaštenja apelantovih zaposlenika zbog kojih su transakcije i «odobravane kroz uređaj». Također, Kantonalni sud je naveo da, budući da je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da nije bilo nikakve krivice tužene, apelantu ne pripada pravo ni na naknadu štete prema odredbi člana 154. ZOO. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe Ugovora, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je apelantova žalba neosnovana.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000820 od 20. septembra 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelant izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka pred prvostepenim sudom, te da se iz tih razloga revizija ne može izjaviti budući da je te prigovore cijenio drugostepeni sud u skladu sa članom 231. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je također naveo da su neosnovani i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je i Vrhovni sud zaključio da se apelant u izvršavanju svojih obaveza vezanih za upotrebu POS terminala nije pridržavao odredbi čl. 3. i 4. Ugovora niti je postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, zbog čega tužena nije bila dužna izvršiti plaćanje apelantu. Osim toga, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i apelantov revizijski prigovor da je banka slip nakon prijema vraćala sa naznakom da je transakcija potvrđena, jer to ne znači da je banka bila obavezna isplatiti transakciju koja je vršena tako da su, bez kartice, nasumce ukucavani brojevi a obrada je automatska. Vrhovni sud je naveo da bi obaveza tužene na isplatu postojala samo u slučaju da je apelant dokazao da je sa POS terminalima postupao u skladu sa Ugovorima, što se u konkretnom slučaju nije desilo već je dokazano suprotno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog toga što je tužena jedno vrijeme isplaćivala novčane obaveze koje je prihvatila na osnovu Ugovora, da bi nakon toga obustavila plaćanje pod izgovorima za koje apelant smatra da ga ne obavezuju. Apelant, također, smatra da su sudovi zanemarili činjenicu da je tužena vlasnik instalacija preko kojih je poslovanje vršeno te da, s tim u vezi, za sve elemente poslovanja snosi odgovornost, posebno u vezi sa spoznajom da li je neka kartica ukradena ili krivotvorena. Ovo posebno stoga jer je na računima koji su izlazili iz uređaja koji su vlasništvo stajao natpis da su transakcije odobrene. Iz navedenih razloga apelant smatra da je pretrpio veliku štetu i da su mu povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer su osporene presude donesene u skladu sa Zakonom i Ustavom, bez učinjenih povreda apelantovih prava.
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, te da apelant sa neshvatljivom upornošću traži da sudovi legalizuju nezakonito postupanje i kriminal lica koja su vršila transakcije platnim karticama.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantova prava nisu povrijeđena u toku predmetnog postupka jer je apelant aktivno učestvovao u postupku, neposredno predlagao i izvodio dokaze i imao mogućnost da dokaže svoje tvrdnje.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: «Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Član 154. stav 1.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (...)»
15. U Ugovoru o prihvatu platnih kartica Eurocard/Master Card i VISA relevantne odredbe glase: «Član 3.
Banka nije dužna izvršiti plaćanje trgovcu po prispjelim računima, pored ostalog, ako je potpis na slipu krivotvoren ili je slip potpisala neovlaštena osoba; ako autorizacija nije tražena ili je tražena a nije odobrena; ako je slip nečitljiv i nepotpun; ako je za jednu transakciju izdano dva ili više slipova.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000820 od 20. septembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2007. godine a apelacija je podnesena 15. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: «1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
23. Apelant navodi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da su sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da je tužena vlasnik instalacija preko kojih se vrši poslovanje karticama, te da s tim u vezi i snosi odgovornost za njihovu ispravnost kao i za valjanost platnih kartica koje je izdala. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
24. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud zapaža da su sudovi primijenili odredbe čl. 12. i 154. ZOO kojima je jasno propisano da su stranke dužne da se kod zasnivanja obligacionih odnosa i kod ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa pridržavaju principa savjesnosti i poštenja, te pod kojim uvjetima se jedna strana može smatrati odgovornom za nastanak štete kod druge strane. Osim toga, sudovi su naveli i da je odredbama člana 3. Ugovora predviđeno u kojem slučaju banka neće izvršiti plaćanje trgovcu po prispjelim računima. Također, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da su pojedini apelantovi zaposlenici manipulisali sa POS terminalom tako što su ručno unosili brojeve nepostojećih kartica sve dok se ne bi podudarili sa brojevima stvarnih kartica, ili da su unošeni brojevi krivotvorenih platnih kartica, te da nisu ispoštovali poruke autorizacijskog centra kojima je traženo da pojedine od spornih kartica budu oduzete ili da se traži njihova autorizacija, kao i da su izdavali više slipova za jednu transakciju. Osim toga, iz osporenih presuda, također, proizlazi da niti apelant niti tužena u toku postupka nisu postavili zahtjev za utvrđivanje neispravnosti POS terminala. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da su iz autorizacijskog centra i stizale poruke kojima su transakcije odobravane zbog navedenih manipulacija, a ne iz razloga neispravnosti POS terminala. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi uzeli u obzir i odredbe Pravila poslovanja VISA International - Svezak 1 (VISA International Operating Regulation-V.I.O.R.) koja izričito zabranjuju način izvršenja transakcija kakav je apelant koristio, a kojih se morao pridržavati budući da je potpisivanjem Ugovora navedena pravila prihvatio.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu da mu tužena naknadi štete zbog obustavljenih isplata, te da navedena obrazloženja tog pitanja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, kao i to da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti je Ustavni sud našao da postoji nešto što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.
26. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Pravo na imovinu
27. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da, iz istih razloga, nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović