Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2052/08 (R. J.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Apelacija preuranjena
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2052/08
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2052/08, rješavajući apelaciju Rasima Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rasima Jusufovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-119/04.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 80 0 P 007397 09 Gž, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Rasimu Jusufoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Jusufovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine, Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 299/01 od 19. decembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 9. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-119/04, te protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine, Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-299/01 od 19. decembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te zbog diskriminacije na nacionalnoj osnovi.
2. Apelant je dopunio apelaciju 30. jula 2008. godine, 9. decembra 2008. godine i 10. decembra 2008. godine, te 23. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 16. jula 2008. godine zatraženo je dostave odgovore na apelaciju. Istog dana zatražen je i odgovor na apelaciju od učesnika u postupku Nade Babić (u daljnjem tekstu: prvokorisnica stana) i Slavka Maksimovića, advokata iz Bijeljine, kao opunomoćenika Radivoja i Jeline Đurković (u daljnjem tekstu: drugokorisnici stana).
4. Osnovni sud je odgovor dostavio 25. augusta 2008. godine. Okružni sud je dostavio odgovor 28. augusta 2008. godine. Niko od učesnika u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na ponovno traženje Ustavnog suda od 24. jula 2009. godine, Okružni sud je dostavio odgovor 14. augusta 2009. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 24. novembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Odlukom Doma za ljudska prava broj CH/98/698 od 9. juna 2000. godine utvrđeno je, između ostalog, da je u postupcima koje je apelant vodio povodom zahtjeva za povrat stana u Bijeljini, na kojem je bio nosilac stanarskog prava, povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pristup sudu, u smislu člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je apelant, zbog svog bošnjačkog porijekla, bio diskriminiran u uživanju navedenih prava. Republici Srpskoj, kao odgovornoj strani, naloženo je da, nakon donošenja konačne odluke, preduzme sve neophodne korake kako bi apelantu omogućila da vrati stan u posjed, te da mu na ime naknade za duševnu patnju isplati iznos od 1.200,00 KM, iznos od 8.400,00 KM zbog nemogućnosti da koristi stan, te po 200,00 KM za period od 1. jula 2000. godine do povrata stana u posjed. Dalje, Dom za ljudska prava je konstatirao da nije predočen nikakav dokaz da je apelantov stan bio upisan u evidenciju napuštene imovine, a apelant je predočio potvrdu nadležnog organa uprave da stan nije evidentiran kao napušten. Također, Dom je zaključio da rješenje o dodjeli stana na korištenje R.Đ. (drugokorisnik stana) od 28. novembra 1996. godine, koje je izdala Komisija za smještaj izbjeglica i raseljenih lica i upravljanje napuštenom imovinom u Bijeljini, nije bilo u skladu sa zakonom.
9. Prema zapisniku o uvođenju u posjed, koji je sastavljen u apelantovom prisustvu i koji je apelant vlastoručno potpisao, 18. decembra 2000. godine apelant je uveden u posjed stana. Uvođenju u posjed prisustvovao je, osim ovlaštenog službenog lica Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: ovlašteno službeno lice), i drugokorisnik stana, kao dotadašnji privremeni korisnik. U zapisniku nije konstatirano u kakvom stanju se stan nalazio u trenutku uvođenja apelanta u posjed.
10. Apelant se 16. januara 2001. godine obratio Osnovnom javnom državnom preduzeću „Grad“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: Javno preduzeće „Grad“) prijedlogom da se utvrdi stanje u kojem se nalazi stan na kojem je nosilac stanarskog prava tako da se procijene vrsta radova i iznos materijalnih troškova potrebnih da bi se stvorili uvjeti za normalno korištenje. Apelant je ukazao na to da njegov stan nije unesen u kategoriju napuštene imovine, pa se ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, već Zakona o stambenim odnosima.
11. Javno preduzeće „Grad“ 5. februara 2001. godine sačinilo je zapisnik broj 152/2001 o izvršenom pregledu apelantovog stana i konstatiralo da je stan izgrađen prije otprilike četrdeset godina, da su korisnici stana u toku proteklog perioda sami poboljšavali određene stvari u stanu, ali da je neophodno obnoviti radove zbog neadekvatnog i nekvalitetnog rada, te dotrajalosti. U zapisniku su pobrojani pojedinačni radovi koje je potrebno izvesti, a njihova vrijednost iznosi 6.800,00 KM.
12. Apelant je 8. marta 2001. godine tužbom za naknadu štete, zavedenom pod brojem P- 299/01, pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom protiv drugokorisnika stana.
13. Osnovni sud je povodom tužbe, zaprimljene 8. marta 2001. godine pa do donošenja presude 19. decembra 2003. godine, održao deset ročišta. Ročište od 6. novembra 2001. godine odgođeno je zbog neuredne dostave tuženom. Ročište od 4. januara 2002. godine odgođeno je na neodređeno vrijeme, jer je apelant tražio da se izuzme predsjednik Sudskog vijeća.
14. Sljedeće ročište je održano 17. aprila 2002. godine, a prema predočenom zapisniku, apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev tako što će ga odrediti kao zahtjev za naknadu štete na predmetnom stanu, te je usvojen apelantov prijedlog da se odredi vještačenje. Po dobijanju obavijesti od prvobitno određenog vještaka da nije u mogućnosti da obavi vještačenje zbog rodbinskih veza sa strankama u postupku, sud je odredio novog vještaka rješenjem od 23. maja 2002. godine, koji je spis preuzeo 5. juna 2002. godine. Pošto vještak nije dostavio nalaz i mišljenje, sud je dopisima od 3. septembra 2002. godine, te 1. oktobra 2002. godine od vještaka zatražio da spis vrati, te da dostavi nalaz i mišljenje, odnosno ako to nije u mogućnosti, da o tome odmah obavijesti postupajućeg sudiju.
15. Apelant je podneskom od 1. oktobra 2002. godine zahtijevao da se nastavi postupak u predmetu broj P-299/01, smatrajući «neumjesnim» da pet mjeseci i 14 dana nema nikakvog nalaza sudskog vještaka. U ovom podnesku apelant je istakao da «sudski vještak nije ni potreban i da on ne prihvata vještačenje bilo kojeg vještaka», jer je štetu otklonio vlastitim sredstvima, pa vještak ne može imati uvid u nastalu štetu, tj. «nema šta da vještači». Apelant je zaključio da je jedini materijalni dokaz u ovoj stvari zapisnik broj 152/2001 od 5. februara 2001. godine, te zatražio da sud što prije zakaže ročište.
16. Rješenjem od 22. oktobra 2002. godine sud je odredio novog vještaka građevinske struke.
17. Osnovni sud je zakazao naredno ročište 24. decembra 2002. godine. Iz zapisnika o održanom ročištu proizlazi da je sud proveo dokaz saslušanjem vještaka građevinske struke, parničnih stranaka, apelanta i drugokorisnika stana, te da je rasprava odgođena za 20. mart 2003. godine. U rješenju sud je naložio da se kao svjedok pozove prvokorisnik stana, ovlašteno službeno lice Ministarstva za izbjeglice, Odsjek Bijeljina, te, na apelantov prijedlog, dva svjedoka.
18. Na ročištu održanom 20. marta 2003. godine proveden je dokaz saslušanja svjedoka, izuzimajući ovlaštenog radnika Ministarstva za izbjeglice koji nije pristupio zbog neuredne dostave, te jednog od apelantovih svjedoka koji je pristupio ali čije je saslušanje odgođeno za naredno ročište. Također je saslušan vještak građevinske struke, kome je naloženo da dostavi dopunjeni nalaz i mišljenje, a po prigovoru opunomoćenika drugokorisnika stana da je potrebno razdvojiti troškove investicionog održavanja od troškova redovnog održavanja stana.
19. Podneskom od 20. marta 2003. godine apelant je tužbeni zahtjev proširio i na prvokorisnicu stana.
20. Apelant se obratio Osnovnom sudu podneskom od 4. aprila 2003. godine, naslovljenim kao «dopuna tužbe» u pogledu prvokorisnice i drugokorisnika stana, u kome je istakao da su oni nezakonito koristili njegov stan, te da drugokorisnik stana nije uradio ništa da bi sačuvao upotrebnu vrijednost stana u stanju u kakvom mu je predat na korištenje. S obzirom na to da drugokorisnik nije imao stanarsko pravo, to preduzeće «Grad» nije ni imalo nikakvu obavezu prema predmetnom stanu, pa sva šteta nastala u stanu pada na teret prvokorisnice i drugokorisnika stana. Najzad, pošto preduzeće «Grad» nije znalo da su vodovodne instalacije pokvarene, neodgovornost oba korisnika stana ne mogu postati «šteta i teret» preduzeća «Grad».
21. Naredna rasprava zakazana je i održana 2. juna 2003. godine. Ovom ročištu, iako uredno obaviješten, nije pristupio vještak građevinske struke. Sud je proveo dokaz saslušanjem ovlaštenog službenog lica Ministarstva za izbjeglice, te donio rješenje da se za naredno ročište, zakazano za 22. septembar 2003. godine, pozovu još tri svjedoka.
22. Ročište od 22. septembra 2003. godine održano je kao pripremno ročište, u skladu sa članom 454. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Ročište za glavnu raspravu zakazano je za 19. novembar 2003. godine.
23. Na ročištu za glavnu raspravu od 19. novembra 2003. godine sud je proveo dokaz saslušanja vještaka građevinske struke, predloženih svjedoka, izvršio uvid u predočene materijalne dokaze, te zaključio glavnu raspravu obavještavajući stranke da će presuda biti donesena 19. decembra 2003. godine.
24. Osnovni sud je Presudom broj P-299/01 od 19. decembra 2003. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu prvokorisnica i drugokorisnici stana na ime naknade materijalne štete na predmetnom stanu solidarno isplate iznos od 6.734,00 KM sa zateznom kamatom od dana kada je utvrdio da šteta postoji, tj. od 18. decembra 2000. godine, odnosno da solidarno isplate pričinjenu materijalnu štetu u iznosu od 6.800,00 KM, koliko je utvrdilo Javno preduzeće „Grad“ u zapisniku od 5. februara 2001. godine. Odbijen je i apelantov zahtjev da mu prvokorisnica stana nadoknadi pojedinačno utvrđene iznose za stvari koje su se nalazile u stanu.
25. Apelant je 26. decembra 2003. godine na presudu Osnovnog suda pravovremeno izjavio žalbu Okružnom sudu zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
26. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja istaknuto je da je u ovom predmetu glavna rasprava otvorena i održano više ročišta prije stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku, te da je prvostepeni sud propustio da postupi na način kako je to propisano članom 454. st. 3. i 4. odnosnog zakona. Time je apelant onemogućen da raspravlja pred sudom, a što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke.
27. Okružni sud je dostavio Osnovnom sudu spis na ponovni postupak u periodu između 20. augusta i 1. septembra 2008. godine.
28. Po zahtjevu prvobitno određenog postupajućeg sudije u ovom predmetu od 1. septembra 2008. godine, predsjednik Osnovnog suda je donio rješenje o njegovom izuzimanju 22. septembra 2008. godine.
29. Rješenjem od 8. oktobra 2008. godine od apelanta je zatraženo da uredi tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku, a što je on u ostavljenom roku i učinio.
30. Pripremno ročište, kojem su prisustvovali apelant i tuženi, održano je 2. decembra 2008. godine. Sud je donio rješenje o zakazivanju glavne rasprave za 23. januar 2009. godine.
31. Apelant je 29. decembra 2008. godine podneskom, naslovljenim kao izlaganje bitnih pitanja tužbe, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava (na 19 strana), iznio tvrdnju da je na pripremnom ročištu održanom 2. decembra 2008. godine postupajući sudija bio onemogućen da ostvari pravo da iznese sve činjenice na kojim zasniva tužbeni zahtjev, te da u zapisnik sa pripremnog ročišta nije upisano da je u tome bio onemogućen. U ostalom dijelu podnesak je sadržavao detaljno obrazloženje 18 pitanja bitnih za apelanta, te završnu riječ.
32. Iz zapisnika o ročištu za glavnu raspravu održanom 23. januara 2009. godine proizlazi da svjedok kojeg je predložio apelant nije pristupio, te da je on odustao od njegovog saslušanja. Prije početka glavne rasprave apelant je pozvan da se izjasni da li, s obzirom na navode u podnesku od 29. decembra 2008. godine, eventualno traži da se izuzme postupajući sudija. Apelant je izjavio da za sada nema razloga da traži izuzimanje postupajućeg sudije. Sud je usvojio prijedlog drugotuženog da se na glavnu raspravu pozove još jedan svjedok, te da se pozove i sasluša drugotužena u svojstvu stranke. Nastavak glavne rasprave zakazan je za 9. februar 2009. godine. Apelant, prvotužena i opunomoćenik drugotuženih potpisali su zapisnik bez primjedaba.
33. Iz zapisnika o ročištu za glavnu raspravu od 9. februara 2009. godine proizlazi da je zakazano ročište odgođeno zbog bolesti sudije, te da su stranke usmeno obaviještene da će novo ročište biti zakazano za 9. mart 2003. godine.
34. Apelant je dopisom od 10. februara 2009. godine zatražio da se prihvate kao dokazi javne isprave naslovljene u predmetu dopisa.
35. Iz zapisnika o ročištu za glavnu raspravu od 9. marta 2009. godine proizlazi da je ovo ročište održano i okončano usmenim obavještenjem stranaka da će presuda biti donesena 24. marta 2009. godine.
36. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvokorisnicu stana, obavezavši je da apelantu isplati iznos od 125,00 KM sa zateznom kamatom od 18. decembra 2000. godine do konačne isplate na ime naknade štete za zavjesu. Apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, koji se odnosio na isplatu štete na stanu u iznosu od 6.800,00 KM, koliko je utvrđeno zapisnikom broj 152/2001 od 5. februara 2001. godine koji je sačinilo Javno preduzeće «Grad», te pojedinačni iznosi za kuhinjska vrata i dvije sigurnosne brave i lanac, ukupno 7.000,00 KM umanjeno za 140,00 KM, tj. 6.860,00 KM, odbijen je kao neosnovan.
37. Apelant je na navedenu presudu uložio žalbu Okružnom sudu 16. aprila 2009. godine, a dokaz o uplati takse na žalbu je dostavio 21. aprila 2009. godine.
38. Žalba je dostavljena tuženim 11. maja 2009. godine radi odgovora, a odgovor na žalbu opunomoćenika drugotuženog je dostavljen 25. maja 2009. godine. Prvotužena nije dostavila odgovor na žalbu.
39. Dopisom od 3. juna 2009. godine spis je upućen na postupanje Okružnom sudu.
40. Okružni sud je žalbu sa predmetnim spisom zaprimio 8. juna 2009. godine. U trenutku donošenja ove odluke odluka o apelantovoj žalbi nije bila donesena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
41. Navodi iz apelacije mogu se sumirati na sljedeći način:
Apelacija od 9. jula 2008. godine
42. Apelant smatra da period od dvije godine, devet mjeseci i 18 dana (od 8. marta 2001. godine do 19. decembra 2003. godine) pred Osnovnim sudom, te četiri godine, šest mjeseci i 11 dana (od 26. decembra 2003. godine do 7. jula 2008. godine) pred Okružnim sudom, odnosno ukupno sedam godina, tri mjeseca i 29 dana na dan podnošenja apelacije, predstavlja vremenski period koji prevazilazi razuman rok za rješavanje njegove pravne stvari.
43. Dalje, apelant smatra da je Presuda Osnovnog suda broj P-299/01 od 19. decembra 2003. godine školski primjer «očigledno proizvoljne primjene prava», zbog čega su povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
6. Evropske konvencije u odnosu na zahtjev o nepristranosti suda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je sud zanemario cjelokupan dokazni materijal i presudu donio «na neistinama, besmislicama i nebitnim činjenicama». «Pravo na imovinu», prema apelantovom mišljenju, sud je povrijedio zbog toga što se šteta u iznosu od 7.125,00 KM i zakonske zatezne kamate smatraju vlasništvom, pa mu je sud uskratio pravo na mirno uživanje posjeda.
44. Apelant smatra da je Okružni sud svojom šutnjom dao punu podršku presudi Osnovnog suda, te da mu je povrijedio pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije u odnosu na zahtjeve za razumni rok za postupanje i efikasan pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje u pogledu zahtjeva za razuman rok za postupanje apelant vidi u činjenici da ni nakon sedam godina, tri mjeseca i 29 dana njegov postupak «nije dovršen», odnosno u pogledu zahtjeva za efikasan pristup sudu iz istog člana, zbog činjenice da Okružni sud «šuti» četiri godine, šest mjeseci i 11 dana. Najzad, u pogledu povrede prava na imovinu, apelant je iznio iste navode kao i slučaju presude Osnovnog suda u odnosu na povredu ovog prava.
Dopuna apelacije od 30. jula 2008. godine
45. Apelant smatra da mu je Rješenjem Okružnog suda broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine, kojim je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, Okružni sud «pojeo» period od sedam godina, tri mjeseca i 22 dana (od 8. marta 2001. godine do 30. juna 2008. godine) i time povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na zahtjeve za razuman rok i efikasan pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da ovo rješenje predstavlja «školski primjer proizvoljne primjene prava», jer je Okružni sud prvostepenu presudu neosnovano ukinuo zbog toga što nije održano pripremno ročište, u smislu člana 454. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji je stupio na snagu u julu 2003. godine, tj. u vrijeme kad je postupak u ovoj pravnoj stvari već otpočeo, odnosno kada je bila otvorena glavna rasprava. Ove tvrdnje apelant zasniva na zapisniku broj P-299/01 od 22. septembra 2003. godine u kojem je izričito navedeno da se «ovo ročište ima smatrati ročištem u smislu člana 454. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa se stranke upozoravaju da poslije održavanja pripremnog ročišta neće moći preduzimati radnje za koje je odredbama ovog zakona propisano da mogu preduzeti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta». Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer «pravni lijek mora biti djelotvoran ne samo u teoriji već i u materijalnom smislu, u praksi, da se iz njega izvuče stvarna korist». Također, smatra da ga sud svojom odlukom onemogućava da uđe u posjed svoje imovine i da neometano uživa u svom posjedu.
Dopune apelacije od 9. i 10. decembra 2008. godine, te 23. aprila 2009. godine
46. U dopunama apelacije, koje su podnesene na navedene datume, apelant je istakao da su Rješenjem Okružnog suda broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine, te Presudom Osnovnog suda broj P-299/01 od 19. decembra 2003. godine i Presudom Osnovnog suda u ponovnom postupku broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine povrijeđena njegova sljedeća prava: pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na postupak pred «nepristranim» sudom, te pravo na «efikasan pristup sudu», pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju. Povrede navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, ogledaju se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zanemarivanju predočenih dokaza, pristranom postupanju sudija, te nepotrebnim zahtjevima postupajućih sudova da se precizira tužbeni zahtjev i da se izvedu pojedini dokazi.
b) Odgovor na apelaciju
47. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je predočio hronološki tok postupka u predmetu broj P-299/01 na način kako je to već opisano u činjeničnom stanju u ovoj odluci. Svoj odgovor sud je zaključio konstatacijom da apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku prema članu 6. Evropske konvencije nije povrijeđeno, te da je apelantu omogućeno pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Osnovni sud se nije izjašnjavao u pogledu ostalih navoda iz apelacije.
48. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju od 28. augusta 2008. godine istakao da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava ustanovljena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
49. U odgovoru od 14. augusta 2009. godine, dostavljenom na ponovno traženje Ustavnog suda, Okružni sud je istakao da ne smatra da su Rješenjem ovog suda broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine povrijeđena bilo koja apelantova prava ustanovljena Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonom i Evropskom konvencijom s obzirom na to da su u ovoj pravnoj stvari rješavana proceduralna pitanja, odnosno da se sud nije upuštao u meritorno rješavanje.
V. Relevantni propisi
50. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može preduzeti.
51. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom djelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.
(...)
Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 227.
Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
(...)
2. ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude;
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
Član 454.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.
(...)
U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.
Sud će upozoriti stranke u postupku da poslije održavanja ročišta iz stava 3. ovog člana neće moći preduzimati radnje za koje je odredbama ovog zakona predviđeno da se mogu preduzeti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta.
VI. Dopustivost
52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
54. Apelant se obratio Ustavnom sudu, jer smatra da mu je u do sada vođenim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na postupak pred «nepristranim» sudom, te na «efikasan pristup sudu». Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
55. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
56. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju apelant se žali da su mu Rješenjem Okružnog suda broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine, te Presudom Osnovnog suda broj P-299/01 od 19. decembra 2003. godine i Presudom Osnovnog suda u ponovnom postupku broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na postupak pred «nepristranim» sudom, te na «efikasan pristup sudu», pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je Presuda Osnovnog suda broj P-299/01 Rješenjem Okružnog suda broj Gž-119/04 ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Protiv Presude Osnovnog suda broj 80 0 P 007397 01 P, donesene u ponovljenom postupku, apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Prema predočenom Ustavnom sudu, postupak povodom žalbe još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Okružnim sudom, te da odluke donesene u dosadašnjim postupcima ne predstavljaju konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. Također, pošto postupak još uvijek nije okončan, apelant ima mogućnost da navode o povredama svojih prava iznesene u apelaciji Ustavnom sudu iznese u redovnom postupku i dâ mogućnost nadležnom sudu da se o njima izjasni i odluči. Naime, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant navode o povredi pobrojanih prava isticao u dosadašnjem toku postupka, barem u suštinskoj formi. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 476/04), u kojoj je usvojen stav da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele uspješno koristiti pred Ustavnim sudom.
57. Ocjenjujući sve navedeno, slijedi da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, preuranjena.
58. Dalje, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o njegovom tužbenom zahtjevu nije donesena odluka u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant naglašava da, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelacija je u ovom dijelu dopustiva. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
59. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja konačne odluke o njegovoj tužbi za naknadu štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak
60. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
61. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
a) Relevantni principi
62. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
63. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
64. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
65. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 8. marta 2001. godine i okončan je donošenjem presude 19. decembra 2003. godine. Apelant je na ovu presudu izjavio žalbu Okružnom sudu 26. decembra 2003. godine, a sud je o žalbi odlučio rješenjem od 7. jula 2008. godine tako što je ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu 24. marta 2009. godine protiv koje je apelant izjavio žalbu 16. aprila 2009. godine. Okružni sud je žalbu zaprimio 8. juna 2009. godine i do momenta donošenja ove odluke o njoj još uvijek nije odlučio. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe (do donošenja ove odluke) traje osam godina, pet mjeseci i 12 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
66. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenuo postupak za naknadu štete koju su na njegovom stanu prouzrokovali prvokorisnica i drugokorisnik stana. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je ovaj predmet složen kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju složenost predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
- Postupak pred Osnovnim sudom
67. Iz odgovora Osnovnog suda, te iz predočenih zapisnika o održanim ročištima proizlazi da je ovaj sud povodom tužbe zaprimljene 8. marta 2001. godine pa do donošenja presude 19. decembra 2003. godine održao deset ročišta.
68. Iz hronologije toka postupka iznesene u činjeničnom stanju ove odluke proizlazi da je Osnovni sud u relevantnom periodu preduzimao procesne radnje u razumnim rokovima. Izuzetak postoji u pogledu perioda od 8. marta 2001. godine (od datuma podnošenja tužbe) pa do 6. novembra 2001. godine (kad je zakazano prvo ročište). Osnovni sud nije predočio bilo kakve razloge zbog kojih mu je bilo potrebno skoro sedam mjeseci da zakaže prvo ročište. Dalje, nakon obavijesti vještaka, određenog rješenjem od 17. aprila 2002. godine, da ne može vještačiti zbog rodbinskih veza sa strankama u postupku, sud je imenovao novog vještaka rješenjem od 23. maja 2002. godine, koji je, radi vještačenja, preuzeo spis 5. juna 2002. godine. Od imenovanog vještaka sud je u dva navrata, tj. 3. septembra 2002. godine i 1. oktobra 2002. godine, tražio da dostavi nalaz i mišljenje, što je ovaj propustio da učini. Najzad, sud je novog vještaka imenovao 22. oktobra 2002. godine. Nakon toga, naredno ročište je zakazano i održano 24. decembra 2002. godine.
69. Na drugoj strani, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da se apelant 2. oktobra 2002. godine obratio sudu urgencijom da se «nastavi sudski proces», te iznio stav da ne prihvata vještačenje bilo kojeg sudskog vještaka, da je vještak suvišan i da nije potreban, jer je stan već renoviran, te zahtijevao da se zapisnik broj od 152/2001 od 5. februara 2001. godine uzme kao «jedini materijalni dokaz» u ovoj pravnoj stvari. Ovakav apelantov stav je suprotan njegovoj izjavi iz zapisnika o održanoj raspravi od 17. aprila 2002. godine, a iz kojeg proizlazi da je vještačenje određeno upravo prema njegovom prijedlogu. Također, apelant je tražio da se izuzme predsjedavajući Vijeća, pozvan je da uredi tužbeni zahtjev, u dva navrata je proširivao tužbeni zahtjev, dva puta je predlagao da se saslušaju novi svjedoci, od kojih jedan nije ni pristupio sudu. Apelant, također, tvrdi da je bio prinuđen da predlaže svjedoke iako iz zapisnika o ročištu održanom 24. decembra 2002. godine proizlazi da je sâm predložio da se pozovu i saslušaju dva svjedoka koji mogu potvrditi u kakvom stanju je stan bio dok ga nije napustio, odnosno u kakvom stanju ga je zatekao.
70. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka koje se može pripisati isključivo Osnovnom sudu, odnosno da je i apelant svojim postupanjem doprinio trajanju postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju može zadovoljiti zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- Postupak pred Okružnim sudom
71. Apelant je na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu Okružnom sudu 26. decembra 2003. godine. Također, apelant se urgencijom od 26. februara 2008. godine obratio Okružnom sudu tražeći da hitno postupi u predmetu broj Gž-119/04. Okružni sud je o apelantovoj žalbi odlučio Rješenjem broj Gž-119/04 od 30. juna 2008. godine.
72. U odgovoru na apelaciju Okružni sud nije iznio nijedan razlog zbog kojeg su bile potrebne četiri godine, šest mjeseci i 11 dana za donošenje odluke o apelantovoj žalbi. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je, ukidajući prvostepenu presudu i vraćajući predmet na ponovni postupak zbog toga što Osnovni sud nije postupio u skladu sa članom 454. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, očigledno proizvoljno primijenio pravo. Naime, iz zapisnika sa ročišta održanog 22. septembra 2003. godine nedvosmisleno proizlazi da su stranke upozorene da se ročište održano navedenog dana ima smatrati pripremnim ročištem, u smislu člana 454. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te da poslije njegovog održavanja stranke neće moći preduzimati radnje za koje je zakonom navedeno da se mogu preduzeti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta.
73. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Okružnom sudu, da dužina postupka pred ovim sudom nije zadovoljila zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, to što je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo doprinijelo je ukupnoj dužini postupka, koji u trenutku donošenja ove odluke traje već osam godina, pet mjeseci i 12 dana.
- Ponovni postupak pred Osnovnim sudom
74. Iz hronologije toka postupka izloženog u tač. 28. do 39. ove odluke, a na osnovu uvida u spis broj broj 80 0 P 007397 01 P proizlazi da je Osnovni sud u relevantnom periodu preduzimao procesne radnje u razumnim rokovima, te da apelant svojim ponašanjem nije doprinosio dužini trajanja postupka. Naime, u ponovnom postupku, a nakon donošenja rješenja o izuzimanju prvobitno određenog postupajućeg sudije 22. septembra 2008. godine, apelant je pozvan da precizira tužbu 8. oktobra 2008. godine, što je on u ostavljenom roku i učinio. Pripremno ročište je održano 2. decembra 2008. godine, a prvo ročište za glavnu raspravu 23. januara 2009. godine. Ročište zakazano za 9. februar 2009. godine odgođeno je zbog opravdanih razloga (bolesti postupajućeg sudije), te zakazano i održano 9. marta 2009. godine, pa je presuda donesena 23. marta 2009. godine. U relevantnom periodu apelant se pismenim putem obraćao sudu u dva navrata, tj. 29. decembra 2008. godine i 10. februara 2009. godine, ali ona nisu utjecala na tok i dužinu postupka.
75. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka koje se može pripisati Osnovnom sudu, odnosno apelantu na način da su svojim postupanjem doprinijeli dužini trajanja postupka. Naime, iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud u rokovima određenim zakonom preduzimao potrebne radnje, te da ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka. Isti zaključak može se izvesti i u pogledu apelantovog ponašanja. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju može zadovoljiti zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- Postupak povodom žalbe podnesene Okružnom sudu
76. Okružni sud je zaprimio spis pod brojem 80 0 P 007397 09 Gž od Osnovnog suda 8. juna 2009. godine. U vrijeme donošenja ove odluke Okružni sud još nije odlučio o žalbi.
77. S obzirom na odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je ponovni postupak pred Okružnim sudom u trenutku donošenja ove odluke prekoračio «zahtjev razumnosti».
78. Međutim, Ustavni sud, ocjenjujući ukupnu dužinu postupka, kao i činjenicu da je upravo u prvobitno vođenom žalbenom postupku pred ovim sudom utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Okružnom sudu je naložio da postupak u predmetu broj 80 0 P 007397 09 Gž okonča bez daljnjeg odgađanja.
79. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ukupna dužina postupka, imajući u vidu da Okružni sud nije ničim opravdao nedonošenje odluke o apelantovoj prvobitno uloženoj žalbi u periodu dužem od četiri godine, ne može zadovoljiti «zahtjev razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
80. Apelant je zatražio da mu se isplati «finansijska odšteta» zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
81. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM.
82. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak povodom apelantove žalbe do trenutka donošenja osporenog rješenja Okružnog suda trajao punih sedam godina, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u iznosu od 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda zbog nedonošenja odluke o pravovremeno izjavljenoj žalbi, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
84. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
85. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović