Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/07 (V. B. i D. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dom za ljudska prava
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1028/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1028/07, rješavajući apelaciju Višnje Bandović i Dragomira Bandovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Višnje Bandović i Dragomira Bandovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-U-06-000 003 od 29. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Višnja Bandović i Dragomir Bandović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, koje zastupa Ljiljana Imamović advokatica iz Travnika, podnijeli su 6. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-U-06-000 003 od 29. januara 2007. godine. Kako u apelaciji nije bilo precizirano na povredu kojih ustavnih prava se apelanti žale, od apelanata je 16. aprila 2007. godine zatraženo da dopune apelaciju. Apelanti su 25. maja 2007. godine dostavili traženu dopunu apelacije.
2. Apelant Dragomir Bandović je bio prijeratni nosilac, a apelantica Višnja Bandović sunositeljica stanarskog prava na stanu u Travniku, ulica Kulina bana, Kula II, prvi sprat, stan broj 2. (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je bio kupljen zajedničkim sredstvima Remontnog zavoda Travnik gdje je bio zaposlen apelant i Travničke banke gdje je bila zaposlena apelantica. Apelanti su 1992. godine zaključili ugovor o kupovini stana i izvršili uplatu jedne rate. Nakon početka ratnih sukoba u BiH apelanti su 1993. godine napustili stan i kao izbjeglice boravili u Crnoj Gori. Apelanti su 1998. godine podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana Službi za stambeno-komunalne poslove Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Služba).
3. Služba je rješenjem broj od 5. septembra 2000. godine odbila kao neosnovan zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana. U obrazloženju navedenog rješenja Služba je istakla da je nesporno da je apelant do 1992. godine bio u službi JNA-u Remontnom zavodu Travnik, da nije bio državljanin BiH, te da je i nakon početka ratnih sukoba pa sve do 1999. godine bio u aktivnoj službi u Vojsci Srbije i Crne Gore. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano («Službene novine FBIH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03-u daljnjem tekstu: Zakon) kojima je bilo propisano «da se lice koje je poslije 14. decembra 1995. godine ostalo u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra izbjeglicom i nema pravo na povrat stanarskog prava» Služba je odbila zahtjev za povrat stana kao neosnovan.
4. Na navedeno rješenje apelantica je izjavila žalbu drugostepenom organu koji je rješenjem broj 04-23-1659/00 od 4. maja 2001. godine žalbu odbio. Nakon toga, apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj U.88/01 od 10. januara 2002 godine tužbu uvažio, osporena rješenja poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U navedenoj presudi Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ dužan da otkloni nejasnoće oko pitanja ko je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana apelantica ili apelant.
5. U međuvremenu, apelanti su 2003. godine podnijeli aplikaciju Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem teksu: Komisija). Komisija je odlukom broj CH/03/14005 od 13. septembra 2006. godine, između ostalog utvrdila kršenje prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku i odredila isplatu kompenzacije apelantima u iznosu od 4.752 KM. Osim toga, Komisija je utvrdila da nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencije) te da nije potrebno ispitivati navode u odnosu na povredu prava na dom iz člana 8. i u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana 14. Evropske konvencije.
6. U ponovljenom postupku Služba je donijela rješenje broj 04/VII-372-2059/98 od 29. augusta 2005. godine kojim je utvrdila da je apelant Dragomir Bandović nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu kao i da predmetni stan koristi Enes Husam (u daljnjem tekstu: korisnik stana). Navedenim rješenjem naloženo je korisniku stana da u roku od 15 dana predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda nosiocu stanarskog prava uz napomenu da se korisniku stana ne obezbjeđuje alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja navedeno je da je nesporno utvrđeno da je zahtjev za povrat stana podnijela apelantica. Nadalje, utvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 30. aprila 1991. godine, da nije bio državljanin BiH već državljanin Crne Gore, te da je bio zaposlen u Remontnom zavodu Travnik kao građansko lice na službi u JNA. Također je utvrđeno da je apelatn 10. aprila 1992. godine napustio Remontni zavod Travnik i otišao u Crnu Goru gdje je i dalje ostao u službi u Vojsci Jugoslavije u VP 4695 Danilovgrad sve do 24. jula 1999. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i da se, prema tumačenju Službe, član 3a Zakona odnosi samo na aktivna vojna lica a ne i na civilna lica u službi u JNA, Služba je zaključila da apelantima pripada pravo na povrat predmetnog stana.
7. Protiv navedenog rješenja Federalno Ministarstvo odbrane, Uprava za odbranu Travnik, Odjel za odbranu Travnik (u daljnjem tekstu: FMO) je izjavilo žalbu Ministarstvu prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministartvo je rješenjem broj 04-23-1659/00 od 21. novembra 2005. godine žalbu usvojilo i poništilo osporeno rješenje Službe. Osim toga, navedenim rješenjem je predmetni stan stavljen na raspolaganje FMO-u. Uobrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Ovo stoga jer je prema mišljenju Ministarstva, članom 3. Zakona propisano «da se ne smatra izbjeglicom lice koje je nakon 30. aprila 1991. godine bilo u aktivnoj službi SSNO i koje nije bilo državljanin SR BIH prema evidenciji državljana (...) odnosno da se nositelj stanarskog prava ne smatra izbjeglicom ako je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH (...)» Kako je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant ostao u službi u oružanim snagama Jugoslavije i nakon 14. decembra 1995. godine, te kako nije bio državljanin SRBiH, Ministarstvo je utvrdilo da apelantima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je u konkrenom slučaju zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela apelantica koja je bila sunositeljica, a ne nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Budući da je članom 19. Zakona o stambenim odnosima propisano da samo jedno lice može biti nosilac stanarskog prava na stanu, Ministarstvo je zaključilo da apelantica nije imala pravo da samostalno ostvaruje pravo na povrat stana.
8. Protiv navedenog rješenja apelanti su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 006-0-U-06-000 003 od 29. januara 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana budući da je članom 3a. Zakona propisano da se «stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a kojima raspolaže FMO, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBIH(...)» Kako je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant i nakon propisanog datuma ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH te kako nije bio državljanin BiH, Kantonalni sud je odbio tužbu kao neosnovanu.
9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantolanog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u dužini trajanja predmetnog postupka, pogrešnoj primjeni materijalnog prava te činjenici da su diskiminirani na nacionalnoj osnovi budući da su podnosiocima koji su bili drugih nacionalnosti zahtjevi za povrat stanova uvažavani.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je postupak u njihovom predmetu trajao neprimjereno dugo. U vezi sa ovim navodima apelanata Ustavni sud ukazuje da je Odlukom Komisije broj CH/03/14005 od 13. septembra 2006. godine utvrđena povreda prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u ovom sporu, pa je shodno tome naloženo nadležnim organima da u roku od šest mjeseci od prijema te odluke donesu odluku po zahtjevu apelanata, kao i da im, u roku od tri mjeseca isplate naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, postupajući u skladu sa navedenom odlukom Komisije, 29. januara 2007. godine, u vrlo kratkom roku-za četiri mjeseca, donio odluku o zahtjevu apelanata, kao i da je navedenom presudom predmetni postupak okončan. Imajući u vidu da je cjelokupan postupak koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Komisije broj CH/03/14005 trajao manje od pet mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelantima već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u ovom sporu sporu, te da im je za dio postupka za koji je utvrđena povreda dosuđena naknada nematerijalne štete.
15. Nadalje, apelanata smatraju da im je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te da u postupku pred Kantonalnim sudom nije ispoštovana Odluke Komisije broj CH/03/14005 i nije im vraćen predmetni stan. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su im pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su upravni organi a nakon njih i Kantonalni sud, u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili zašto, shodno odredbama člana 3a. Zakona i člana 19. Zakona o stambenim odnosima, apelatnima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Pri tom je Kantonalni sud imao u vidu da je u postupku pred nadležnim organima nesporno utvrđeno da je apelant i nakon datuma propisanog navedenom zakonskom odredbom ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije BiH, te da apelantica kao sunositeljica stanarskog prava ne može samostalno ostvarivati pravo na povrat predmetnog stana. Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova nisu proizvoljna, te da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti apelanti nude dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a njihovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
17. Osim toga, a vezano za navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci broj AP 2725/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 2725/06 od 12. februara 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 26/09). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je apelanticin suprug, kao raniji nositelj stanarskog prava, nakon datuma propisanog Zakonom ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. Pored toga, Ustavni sud je zaključio da je miješanje u, između ostalog, pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, imalo legitiman cilj od općeg interesa, kao i da je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava i općeg interesa. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetnu pravnu i činjeničnu situaciju, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na imovinu na koje su se pozvali.
18. Apelanti u apelaciji, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije kao i prava na zabranu protjerivanja vlastitih državljanja i zabranu grupnog protjerivanja stranaca iz čl. 3. i 4. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su diskriminirani na nacionalnoj osnovi budući da su licima drugih nacionalnosti, a kod iste pravne i činjenične situacije, zahtjevi za povrat stana usvajani i stanovi vraćeni. Međutim, u pogledu povrede ovog prava, kao ni u pogledu povrede zabrane protjerivanja vlastitih državljanja i grupnog protjerivanja stranaca, apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, zaista, radi o diskriminaciji i kršenju zabrane protjerivanja prema bilo kom osnovu, kako je navedeno u relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 14. Evropske konvencije i čl. 3. i 4. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije kao i prava na zabranu protjerivanja vlastitih državljanja i zabranu grupnog protjerivanja stranaca iz čl. 3. i 4. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović