Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1045/07 (F. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1045/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1045/07, rješavajući apelaciju Fuada Barakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Barakovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-012-0-KŽ-
06-000 312 od 18. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-123/05 od 5. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Baraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 9. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-012-0-KŽ-06-000 312 od 18. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-123/05 od 5. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-123/05 od 5. septembra 2006. godine apelant i Dragan Petrović (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) oglašeni su krivim za počinjeno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/00 -u daljnjem tekstu: KZ RS) i utvrđena im je kazna zatvora u trajanju od po tri mjeseca te im je izrečena uvjetna osuda prema kojom se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako apelant i drugooptuženi ne počine novo krvično djelo u roku od godine dana od dana pravosnažnosti predmetne presude. U postupku pred Osnovnim sudom je, nakon provedenih brojnih dokaza koji su uključivali i vještačenje vještaka saobraćajne struke kao i vještačenje od strane stručne ustanove-Fakulteta za saobraćaj i komunikacije iz Sarajeva, utvrđeno da se predmetna saobraćajna nesreća dogodila 3. oktobra 2001. godine na dijelu magistralnog puta Zvornik- Tuzla u mjestu Caparde, Općina Osmaci. Do nesreće je došlo iz razloga jer je apelant, upravljajući motornim vozilom marke «Pasat», čiji su detaljni podaci navedeni u predmetnoj presudi, kretao iz pravca Tuzle prema Zvorniku brzinom od 55 km/h, a drugooptuženi se kretao vozilom marke «Golf 3» njemačkih registracija navedenih u presudi iz pravca Zvornika prema Tuzli brzinom oko 61 km/h. Nadalje, u postupku je utvrđeno da su apelant i drugooptuženi naišli na dio puta koji je bio namijenjen za saobraćaj u dva smijera i na kojem saobraćajne trake nisu bile razdvojene horizontalnom signalizacijom-uzdužnom isprekidanom linijom. Na tom putu se nalazila i dionica na kojoj je bio isječen kolovoz radi opravke i koja je bila obilježena odgovarajućim saobraćajnim znakom za izvođenje radova. U vezi navedenog Osnovni sud je utvrdio da je drugooptuženi u trenutku kada nije postojala bezbjedna udaljenost od vozila apelanata, a koji se kretao iz suprotnog smjera, preduzeo radnju obilaženja isječnog dijela kolovoza i tako zauzeo kolovoznu traku kojom se kretao apelant. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je apelant tada pomjerio vozilo u lijevu stranu, a drugooptuženi pokušao da se vrati u svoju traku tako da su oba vozila zauzimala i dio svoje trake i dio trake za saobraćaj u suprotnom pravcu, te da je iz tih razloga došlo do sudara vozila. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je prilikom sudara nastala materijalna šteta na oba vozila i da su saputnici iz oba vozila zadobili tjelesne povrede. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da su i apelant i drugooptuženi postupajući suprotno odredbama člana 41. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima ( «Službeni list SFRJ» br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90, 11/91 - u daljnjem tekstu: ZOOBS) kojim je propisano da se «vozilo kreće desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja bez ugrožavanja ostalih učesnika u saobraćaju», olako držali da neće doći do saobraćajne nesreće, dakle da su iz nehata počinili krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, te ih je sud oglasio krivim za ovo krivično djelo.
3. Osim toga, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon održane rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja, djelimično izmijenio i uredio činjenični opis odnosno okolnosti pod kojima je došlo do saobraćajne nesreće, a koji su bili navedeni u optužnom prijedlogu. Ovo stoga jer je u optužnici kao smjer kretanja apelanta bio naveden pravac Zvornik-Tuzla a ne Tuzla-Zvornik kako je to utvrđeno u postupku. Pored toga, Osnovni sud je naveo i da je u pogledu blanketnog propisa došlo do povrede odredaba člana 41. stav 1. ZOOBS, a ne člana 42. stav 3. kako je to bilo navedeno u optužnici a kojim je propisano da «na putu na kome su kolovozne trake fizički odvojene jedna od druge, vozač ne smije da se vozilom kreće kolovoznom trakom namijenjenom za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera». Ovo stoga jer je u optužnici bilo navedeno da su saobraćajne trake bile fizički odvojene jedna od druge dok je u toku rekonstrukcije događaja i neposrednog opažanja na licu mjesta utvrđeno da se radilo o saobraćajnim trakama koje nisu razdvojene horizontalnom signalizacijom odnosno uzdužnom isprekidanom linijom. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da smatra da unošenjem tačnog pravca kretanja jednog od vozila i unošenjem druge odredbe blanketnog propisa nije povrijedio objektivni identitet optužbe.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj Kž-012-0-KŽ-06-000 312 od 18. januara 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je sud prekoračio optužbu time što je sam vršio intervencije na optužnici. Ovo stoga jer je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nakon provedenog postupka i u tom postupku utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru iste pravne kvalifikacije krivičnog djela našao da umjesto djela iz optužnice stoji povreda druge blanketne norme pa je na taj način izvršio preciziranje radnje izvršenja djela. Osim toga, Okružni sud je naveo da je nesporno i da je nakon izvršene rekonstrukcije događaja utvrđeno da nema mjesta primjeni člana 42. stav 3. ZOOBS-a već isključivo člana 41. stav 1. istog zakona budući da je utvrđeno da saobraćajne trake nisu bile razdvojene. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije prekoračio optužnicu. Nadalje, Okružni sud je odbio kao neosnovane i žalbene navode apelanta da sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje. Pri tom je Okružni sud naveo da je «konkretnu saobraćajnu situaciju i okolnosti pod kojima je došlo do saobraćajne nesreće prvostepeni sud pravilno analizirao od njenog početka analizirajući u tom kontekstu ponašanje oba njena učesnika u skladu sa propisima koji regulišu saobraćaj na putevima.»
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici da su nadležni sudovi bez ikakvog zakonskog ovlaštenja samovoljno izmjenili optužnicu i da su time nesumljivo optužnicu prekoračili. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su čitavu saobraćajnu situaciju posmatrali statično, bez dinamike i sa paušalno utvrđenim standardom «prosječnog vozača» te da su na taj način izjednačili drugooptuženog koji je osnovni uzročnik nesreće i apelanta kao žrtvu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni povrijeđeni time što su sudovi prekoračili optužnicu sami je mijenjajući, kao i što su nepravilno utvrdili činjenično stanje. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su time što su u toku postupka mijenjali optužnicu donijeli presude na osnovu prekoračene optužnice. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili zašto je bilo potrebno izvršiti korekcije optužnice i da predmetne korekcije nisu dovele do prekoračenja optužnog prijedloga budući da je izmijenjeni opis djela ostao u granicama iste radnje odnosno da je ostao u okrviru bića krivičnog djela za koje su apelant i drugooptuženi i bili optuženi. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje a posebno krešenja prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i na prekoračenje optužbe. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović