Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3182/07 (Z. V.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3182/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3182/07, rješavajući apelaciju Zvonka Vrankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Vrankića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097-0-
GŽ-06-000582 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta broj P-479/05-I od 25. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonko Vrankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojega zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GŽ-06-000582 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-479/05-I od 25. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-479/05-I od 25. oktobra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i Petra Đurića kojim je tražio da se Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu i Petru Đuriću isplati iznose dugovanja za neisplaćene naknade od po 6.127,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. jula 2005. godine zbog obavljanje poslova po ugovoru o djelu u Komisiji za podsticaj u poljoprivrednoj proizvodnji (u daljnjem tekstu: Komisija). U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da su apelant i Petar Đurić Odlukom Gradonačelnika broj 01-014-003441/04 od 2. aprila 2004. godine imenovani za članove Komisije. Na osnovu navedene odluke apelant je, kao izvršilac posla, zaključio Ugovor o djelu sa Brčko Distriktom, kao naručiocem posla kojim je predviđeno da naručilac posla ustupa, a izvršilac posla preuzima posao da stručno i u skladu sa važećim zakonskim propisima iz oblasti poljoprivrede u okviru programa podsticaja za 2004. godinu obavi poslove Komisije, kao i da će se posao iz ugovora vršiti od 1. septembra 2004. godine do 30. novembra 2004. godine za koje vrijeme je apelant imao pravo na naknadu u bruto iznosu od 1.010 KM umanjenu za iznos poreza na dohodak. Nadalje, utvrđeno je da su se i apelant i Patar Đurić, nakon isteka navedenog ugovora, obraćali Brčko Distriktu radi ponovnog angažovanja u radu u Komisiji budući da su smatrali da Odluka o njihovom imenovanju nije izmijenjena niti je prestala da važi, a da su drugi ljudi angažovani na rad u Komisiji. Pored toga, Osnovni sud je u presudi naveo da je članom 600. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br.29/78, 39/85, 57/89 –u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor o djelu ugovor kojim se izvršilac posla obavezuje da obavi određeni posao, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati naknadu. Kako je u postupku utvrđeno da su apelant i Petar Đurić po ugovoru o djelu bili angažovani za rad u Komisiji do 30. novembra 2004. godine i da su tada prestali sa radom i da su za svoj rad primali naknadu, te da ugovor nije ni prećutno obnovljen, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Protiv navedene presude apelant i Petar Đurić su izjavili žalbu Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-GŽ-06-000582 od 4. septembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da prvostepena presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer izreka ne protivriječi razlozima koji su navedeni u obrazloženju presude. Ovo stoga, jer su «svjedoci istakli u svojim iskazima određene činjenice i iznijeli ocjene o potrebi angažovanja tužitelja nakon prestanka zaključenog ugovora o djelu, a prvostepeni sud ove iskaze nije cijenio kao činjenice i ocjene iz kojih proizlazi osnovanost zahtjeva apelanta i Petra Đurića». S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da ove žalbene navode smatra neosnovanim. Nadalje, Apelacioni sud je naveo i da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je nakon imenovanja apelanta i Petra Đurića za članove Komisije donesena Instrukcija Gradonačelnika kojom je naleženo Odboru za zapošljavanje da do daljnjeg obustavi angažovanje lica po osnovu ugovora o djelu i ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova osim za specifična radna mjesta gdje bi bio ugrožen proces rada, a koju su bili dužni pođtovai svi organi tuženog. Budući da apelant i Petar Đurić nisu u toku postupka dokazali činjenicu da su i nakon isteka zaključenog Ugovora o djelu i dalje obavljali konkretne zadatke i to sve do imenovanja novih članova Komisije, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na konkretan slučaj pravilno primijenio materijalno pravo, te da je i iz ovog razloga žalba neosnovana.
4. Apelant smatra da mu je osprenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga apelant navodi da su i sudovi i tuženi odbili njegov tužbeni zahtjev smatrajući relevantnom nebitnu Instrukciju Gradonačelnika koja mu nikada nije ni dostavljena i dajući joj tako primat nad Odlukom koja je obavezujuća za sve subjekte za razliku od instrukcije. Osnov za usvajanje tuženog zahtjeva i apelacije apelant vidi u Odluci o njegovom imenovanju za člana Komisije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant je naveo da su mu povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu budući da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da mu ne pripada pravo na naknadu po ugovoru o djelu koji temeljem Instrukcije Gradonačelnika, nakon isteka roka na koji je zaključen, nije produžen iako Odluka o njegovom imenovanju nije poništena niti izmijenjena. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i nedvosmisleno obrazložili u osporenim odlukama zašto tuženi nije bio obavezan isplatiti apelantu traženu naknadu budući da tuženi sa apelantom nije zaključio novi ugovor o djelu, te da je apelant za vrijeme trajanja zaključenog ugovora o djelu primao ugovorenu naknadu. Pored toga, Ustavni sud smatra da su u potpunosti zadovoljavajuća i obrazloženja sudova u pogledu pitanja zašto tuženi nije bio obavezan zaključiti novi ugovor o djelu sa apelantom. Pri tom Ustavni sud ima u vidu odredbe člana 600. ZOO prema kojem se ugovor o djelu sklapa za određeni posao i njegovo trajanje je, samim tim ograničeno. Pored toga, Ustavni sud smatra da su i obrazloženja sudova o tome zašto su organi tuženog imali obavezu primijeniti Instrukciju Gradonačelnika kojom su date smjernice za rad organima tužene kao i da je Komisija čiji je član bio i apelant Odlukom formirana za 2004. godinu, dakle za period u kome je apelant i bio angažovan po ugovoru o djelu, zadovoljavajuća. Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova nisu proizvoljna, te da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.) Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović