Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3273/07 (M.O. i N. O)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3273/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3273/07, rješavajući apelaciju M.O. i N.O. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.O. i N.O. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-GŽ-07-001 012 od 1. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Mal 014794 01 Mal od 6. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.O. i N. O. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Međugorja, koje zastupaju advokatice Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin iz Čitluka, podnijeli su 5. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-GŽ-07-001 012 od 1. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Mal 014794 01 Mal od 6. aprila 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Mal 014794 01 Mal od 6. aprila 2007. godine obavezani su apelanti da Croatia Osiguranju d.d. Direkcija Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime regresnog duga solidarno isplate iznos od 1.538 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. marta 2001. godine do konačne isplate i da tužitelju naknade troškove parničnog postupka. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da se 23. marta 1996. godine u Međugorju došlo do sudara vozila Opel Askona koje nije bilo osigurano od auto odgovornosti, koje je bilo vlasništvo apelanta N.O. a kojim je upravljao apelant M.O. i vozila Opel Kadet koje je bilo u vlasništvu P.P (u daljnjem tekstu: oštećeni) Prilikom navedene saobraćajne nesreće nastala je materijalna šteta na vozilu oštećenog te je temeljem toga tužitelj 7. maja 1996. godine oštećenom isplatio iznos od 2.000 KM. Kako su apelanti odbili naknaditi tužitelju isplaćeni iznos, tužitelj je Općinskom sudu podnio predmetni tužbeni zahtjev. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da su apelant M.O. i oštećeni u omjeru od po 50% uzrokvali predmetnu saobraćajnu nesreću budući da su oba učesnika mogla uočiti jedan drugoga na način jer se apelant M.O neoprezno uključivao u promet sa pločnika i zauzeo dijelom kolnik kojim se kretalo vozilo kojim je upravljao oštećeni koji je apelantu M.O. presjekao put. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da su rješenjem Općinskog suda za prekršaje Čitluk broj P.234/96 za ovu saobraćajnu nesreću oglašeni krivim i apelant M.O. zbog oduzimanjem prava prvenstva vozilu oštećenog, a oštećeni je oglašen krivim jer je upravljao vozilom koje nije bilo registrovano i što je upravljao vozilom pod uticajem alkohola. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je šteta koja je nastala na vozilu kojim je upravljao oštećeni iznosila 3.076,90 KM. Pored toga, Općinski sud je naveo da je isplatom štete oštećenom tužitelj kao osiguravač stekao pravo regresa prema odgovornoj osobi jer osiguravatelj i prema oštećenom i prama odgovornom licu ima položaj zakonskog jemstva (solidarnog jemca). Nadalje, Općinski sud je utvrdio da apelant N.O. nije osigurao vozilo od auto odgovornosti, a što je bio dužan učiniti na osnovu čl. 66. i 77. Zakona o osiguranju imovine i lica (»Službene novine FBIH» br. 2/95 i 6/98 u daljnjem tekstu-ZOIL). Pored toga, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 82. st. 1, 2. i 4. ZOIL-a propisano da «oštećena osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila koje nije osigurano od auto odgovornosti, podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od auto odgovornosti. Za isplaćeni iznos štete i trošak obrade društvo za osiguranje tereti Fonde za naknadu štete pri Birou za osiguranje BiH, s tim što Biro osiguranja ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove». Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u Odluku Upravnog odbora Biroa osiguranja BiH broj 04-2894/00 od 30. novembra 2000. godine utvrdio da su osiguravajuća društva ovlaštena da za isplaćene štete od neosiguranih i nepoznatih vozila u periodu od 1. februara 1995. godine do 1. januara 2000. godine izvrše naplatu regresnih potraživanja sve dok se ne uspostavi Fond za naknadu šteta od neosiguranih i nepoznatih vozila pri Birou za osiguranje BiH. Pored toga, Općinski sud je naveo da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je lice koje drugome uzrokuje štetu dužan oštećenom tu štetu naknaditi, osim u slučaju kada dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kako je Općinski sud utvrdio da su apelant M.O. i oštećeni uzrokovali saobraćajnu nesreću u omjeru od po 50% i kako je štete koja je nastala na vozilu oštećenog procjenjena u visini od 3.076,90 KM umanjena za 50% udjela oštećenog, Općinski sud je utvrdio da apelant M.O. kao vozač, a N.O. kao vlasnik neosiguranog motornog vozila, shodno navedenim zakonskim odredbama, dužni da solidarno tužitelju naknade iznos od 1.538 KM. Osim toga, imajući u vidu navedene zakonske odredbe Općinski sud je istakao da su neosnovani prigovori apelanta koji se tiču nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja. Pored toga, Općinski sud je naveo da nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja tužitelja budući da se na regresna potraživanja, shodno odredbama člana 371. ZOO, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Kako je tužitelj oštećenom isplatio štetu 7. maja 1996. godine, a tužbu protiv apelanata podnio 27. aprila 2001. godine, to je tužba podnesena u roku od pet godina kako je to ZOO-om i propisano.

3. Protiv navedene presude apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 007-0-GŽ-07-001 012 od 1. oktobra 2007. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cjelosti. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je tužitelju, koji je u toku cijelog postupka potraživao iznos od 2.000 KM, dosucio iznos od 1. 538 KM, dakle iznos koji je bio manji od traženog. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanata da apelant N.O. kao vlasnik vozila nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Kantonalni sud je naveo da apelant N.O. kao vlasnik motornog vozila, suprotno odredbama ZOIL-a navedeno vozilo nije osigurao od auto odgovornosti, te je prema utvrđenju Kantonalnog suda pravilan stav Općinskog suda da je apelant N.O. kao vlasnik neosiguranog vozila pasivno legitimiran. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanata da je jedino aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari Biro osiguranja BiH jer je ZOIL-om predviđena samo njegova aktivna legitimacija.Ovo stoga jer je Ugovorom o personalnoj subrogaciji Biro osiguranja BiH preni na tužitelj i druga osiguravajuća društva pravo na regresno potraživanje do uspostavljanja Fonda za naknadu šteta od neosiguranih i nepoznatih vozila. Konačno, Kantonalni sud je kao neosnovan odbio i žalbeni navod apelanata koji se odnosio na zastaru potraživanja u potpunosti prihvatajući stav prvostepenog suda.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni odredbi člana 82. ZOIL-a, prekoračenju tužbenog zahtjeva i proizvoljnoj primjeni člana 371. ZOO od strane redovnih sudova. Apelanti, naime smatraju da je u konkretnoj pravnoj stvari aktivnu legitimaciju za naplatu štete imao Biro osigiranja BiH a nikako tužitelj budući da nije moguće odlukom derogirati zakonske odredbe. U vezi sa ovim navodom apelanti se također pozivaju na odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/02/12468 i CH/03/15129. Nadalje, apelanti smatraju da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev jer su naknadu utvrdili visinu štete u iznosu od 3.076,90 KM iako je tužitelj tražio iznos od 2.000 KM. Osim toga, apelanti smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili da predmetni tužbeni zahtjev, shodno odredbama člana 371. ZOO, nije zastario s obzirom da je, u konkretnom slučaju, trebalo primijeniti odredbe čl. 376. i 380. stav 6. u vezi sa članom 939. stav 1. ZOO jer regres nije ništa drugo nego naknada štete.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelanti su naveli da su im povrijeđena pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu budući da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da je tužitelj aktivno legitimiran u konkretnom slučaju, jer su prekoračili tužbeni zahtjev tužitelja i jer su odbili prigovor zastare potraživanja koji su apelanti u toku cijelog postupka isticali. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa navodima apelanata vezanim za proizvoljnu primjenu člana 82. ZOIL-a, odnosno za primjenu Ugovora o personalnoj subrogaciji kojim je Biro osiguranja BiH prenio na tužitelj i druga osiguravajuća društva pravo na regresno potraživanje do uspostavljanja Fonda za naknadu šteta od neosiguranih i nepoznatih vozila, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana. 104. stav

2. ZOIL-a i člana 30. Zakona o izmjenama i dopunama ZOIL-a («Službene novine F BIH» br. 2/95, 7/95 i 6/98) kojima je propisano da «u razdoblju dok društva za osiguranje ne osnuju Biro za osiguranje i Fond za naknadu štete, štete predviđene, između ostalog, i članom 82. ZOIL-a , snose društva za osiguranje razmjerno premiji u toj vrsti osiguranja». Kako je iz spisa predmeta vidljivo da u vrijeme nastanka konkretne štete i isplate iznosa oštećenom od strane tužitelja nije bio uspostavljen Fond za naknadu šteta od neosiguranih i nepoznatih vozila, Ustavni sud smatra da su obrazloženja sudova vezana za to pitanje u potpunosti jasna i nedvosmislena te da nisu proizvoljna pa time zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Pored toga Ustavni sud smatra da i pozivanje apelanata na Odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/02/12468 i CH/03/15129 nije osnovano budući da se u navedenoj odluci Komisije radi o potpuno drugačijoj pravnoj i činjeničnoj situaciji koja je vezana za naknadu troškova postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata neosnovani.

11. Nadalje, u vezi sa navodima apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje i imovinu zbog toga što su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev, Ustavni sud također smatra da su sudovi na zadovoljavajući način obrazložili zašto su odbili ovaj prigovor apelanata. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je tužitelj potraživao iznos od 2.000 KM, a da mu je osporenim presudama dosuđen iznos u visini od 1. 538 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i ove navode apelanata neosnovanim.

12. I konačno, apelanti smatraju da su im pravo na pravično suđenje i imovinu povrijeđeni zbog zaključka redovnih sudova da, shodno odredbama člana 371. ZOO, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, budući da su sudovi na njihov slučaj trebali primijeniti odredbe čl. 376. i 380. stav 6. u vezi sa članom 939. stav 1. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 371. ZOO propisan opći rok zastare od pet godina, dok je čl. 376. propisano da «potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok)», dok je stavom 2. istog člana propisano da « u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva nakon isteka roka od pet godina od dana kada je šteta nastala» (objektivni rok). Nadalje, članom 380. st. 4. i 6. ZOO, alternativno je propisano da «kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećeg, oštećeno lice zahtijeva naknadu od osiguranika, ili je dobije od njega, zastarjevanje osiguranikovog zahtjeva prema osiguravaču počinje od dana kada je oštećeno lice tražilo sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kada ga je osiguranik obeštetio», odnosno «zastarjevanje potraživanja koje pripada osiguravaču prema trećem licu odgovornom za nastupanje osiguranog slučaje počinje teći kad i zastarjevanje potraživanja osiguranika prema tom licu i navršava se u istom roku». Kako je iz osporenih presuda vidljivo da je tuženi isplatio oštećenog 7. maja 1996. godine, a tužbu protiv apelanata radi naknade podnio 27. aprila 2001. godine-dakle u roku od pet godina kako je to propisano i članom 371. i članom 380. ZOO, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.

13. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu u apelaciji ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.) Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović