Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1089/07 (A. A.-M.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni spor
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1089/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1089/07, rješavajući apelaciju Amre Avdić-Mutapčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Avdić-Mutapčić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
06-001 734 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1160/04 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amra Avdić-Mutapčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 12. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 734 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1160/04 od 14. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1160/04 od 14. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je kao zaposlenik tužene JU «Osnovna specijalna škola»Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 1. septembra 2002. godine pa nadalje i to na poslovima nastavnika tehničkog odgoja u ženskoj radionici, te da se Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 203-7/02 od 13. septembra 2002. godine, koji je zaključen između apelantice i tužene, smatra ugovorom na neodređeno vrijeme. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 203-7/02 od 13. septembra 2002. godine utvrđeno da je apelantica primljena na rad kod tužene radi obavljanja poslova radnog mjesta – defektolog, počev od 1. septembra 2002. godine (pa do kraja prvog polugodišta školske 2002/2003 godine, odnosno do 31. decembra 2002. godine). Sud je dalje naveo da je uvidom u Ugovore o radu na određeno vrijeme, koji su zaključeni 4. oktobra 2004. i 24. januara 2005. godine, utvrđeno da je apelantica primljena na rad kod tužene radi obavljanja poslova radnog mjesta – nastavnik likovnog odgoja i RTO, počev od 1. oktobra 2004., odnosno 24. januara 2005. godine (pa do kraja školske godine). Pri tome, sud je naveo da je odredbama člana 19. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00) propisano da se ugovor o radu zaključuje na neodređeno i na određeno vrijeme, kao i da se ugovor na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine. Međutim, ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Imajući u vidu da je u toku postupka utvrđeno da nijedan od zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme nije zaključen na period duži od dvije godine bez prekida, sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 19. Zakona o radu da bi se udovoljilo zahtjevu apelantice. Pored toga, sud je mišljenja da pored vremenskog kontinuiteta duže od dvije godine, mora postojati i kontinuitet poslova koji se obavljaju, a što ovdje nije slučaj.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 734 od 5. februara 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav
4. Zakona o radu propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatraće se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Takođe, sud je naveo da su odredbama člana 20. Zakona o radu propisani slučajevi koji se ne smatraju prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4. istog zakona. U vezi s tim, sud je naveo da je nesporno da su apelantica i tužena zaključile više ugovora o radu na određeno vrijeme, sa dužim i kraćim prekidima, međutim da se ne radi o slučajevima iz člana 20. Zakona o radu. S obzirom na nijedan od zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme nije zaključen na period duži od dvije godine bez prekida, što u ostalom nije osporila ni apelantica, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu da bi se u konkretnom slučaju ugovor o radu na određeno vrijeme smatrao ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
4. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na rad i pravične uslove za rad iz člana 6. stav 1. i člana 7. stav 1.a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 19. stav 4. Zakona o radu da bi se ugovor o radu na određeno vrijeme smatrao ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Apelantica navodi da je u postupku pred drugostepenim sudom očito došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, budući da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je prvostepena presuda zakonita i pravilna, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, apelantica smatra da je diskriminisana od strane tužene, te se pri tome poziva na odredbe člana 5. Zakona o radu kojima je proopisano da lice koje se zaposli ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere itd. Takođe, apelantica smatra da je osporenim odlukama njenoj obitelji i njoj ugroženo pravo na pristojan život i rad, odnosno pravo na sigurnost i jednaku mogućnost da bude unapređena u svome poslu u smislu navedenih odredbi Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkrenom slučaju pravilno primijenili odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 7. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
9. Nadalje, iz predmetne apelacije proizlazi da se apelantica žali da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelantica bila zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju u uživanju prava na rad i prava na pravične uslove za rad
10. Takođe, apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na rad i pravo na pravične uslove za rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
11. Iz predmetne apelacije proizlazi da se apelantica žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad i prava na pravične uslove za rad, iako se nije eksplicitno pozvala na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pravom na pravične i povoljne uslove za rad nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad i pravom na pravične uslove za rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović