Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/07 («Helios osiguranje» d.d. Mostar)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2129/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2129/07, rješavajući apelaciju «Helios osiguranja» d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Helios osiguranja» d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-07-000 008 od 11. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902250 05 Ps od 13. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Helios osiguranje» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-000 008 od 11. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902250 05 Ps od 13. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 902250 05 Ps od 13. oktobra 2006. godine obavezan je apelant da tužitelju «Helax» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime štete po osnovu kasko osiguranja iznos od 5.253,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj 14. juna 2004. godine uputio apelantu, kao osiguravaču, ponudu za zaključenje ugovora o kasko osiguranju tužiteljevog vozila «Opel Vectra» registarskih oznaka 002-A-343, za period od 14. juna 2004. do 14. juna 2005. godine. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da je predmetna ponuda tužitelja potpisana od strane apelantovog ovlaštenog zastupnika 14. juna 2004. godine, te da se stoga smatra da je ugovor o kasko osiguranju između tužitelja i apelanta zaključen 14. juna 2004. godine u smislu odredbi člana 901. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Nadalje, sud je naveo da iz putnog radnog lista tužitelja broj 0203621 od 6. marta 2005. godine proizlazi da je vozač Ivica Sočo tog dana u 7,00 sati preuzeo tužiteljevo vozilo «Opel Vectra» za kretanje u pravcu Mostar-Vrapčići. Sud je naveo da je na osnovu Službene bilješke MUP-a HNK-a SP Mostar broj 02-02/5-6-31-70/05 od 6. marta 2005. godine, sačinjene od strane ekipe za očevid prometnih nezgoda, utvrđeno da se na putu M17 iz Mostara prema Vrapčićima dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno tužiteljevo vozilo «Opel Vectra» registarskih oznaka 002-A-

343. Iz službene bilješke SP Mostar proizlazi da je prometnu nezgodu prijavio Ivica Sočo koji je tom prilikom izjavio da je zbog preticanja vozila iz suprotnog pravca, zbog nedostatka prostora, prešao na suprotnu traku, usljed čega je izgubio kontrolu nad vozilom i udario u betonski zid lijevom stranom vozila po dužini. U vezi s tim, sud je naveo da je svjedok Ivica Sočo na glavnoj raspravi objasnio da se na mjestu nastanka prometne nezgode sa desne strane nalazio visoki zid, tako da nije bilo prostora da skretanjem na tu stranu izbjegne sudar sa vozilom koje je vršilo preticanje iz suprotnog pravca, zbog čega se opredijelio da skrene na lijevu stranu gdje je bilo proširenje. Sud je naveo da je iskazu svjedoka Ivice Skoče poklonio vjeru iz razloga što je uvjerljiv i u saglasnosti sa ostalom materijalnom dokumentacijom u spisu, kao i sa nalazom vještaka prometne struke.

4. Sud je naveo da je vještak prometne struke istakao da brzina kretanja vozila «Opel Vectra» nije uzrok nastanka prometne nezgode, već okolnosti u kojima se našao vozač, a koje su izazvane objektivnim faktorima na koje isti nije mogao uticati. Naime, vještak je pojasnio da vozač u konkretnom slučaju nije imao dovoljno prostora sa svoje desne strane, tako da je u tom trenutku kao naoptimilanije rješenje bilo da skrene na lijevu stranu gdje je bilo proširenje, kako bi izbjegao sudar sa vozilom koje je preticalo iz suprotnog pravca. U vezi s tim, sud je naveo da je nalaz vještaka prometne struke sačinjen prema pravilima struke, te da isti apelant tokom saslušanja vještaka na glavnoj raspravi ničim nije doveo u pitanje. U pogledu visine štete, sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka strojarske struke Juraja Petrića, budući da je isti dat u skladu sa pravilima struke, a na koji ni stranke nisu imale prigovora. S obzirom da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o kasko osiguranju, da je predmetnim vozilom u momentu nastanka štetnog događaja upravljao vozač sa odgovarajućom dozvolom, kao i da šteta nije uzrokovana namjerno ili grubom nemarnošću vozača niti tužitelja, sud je zaključio da tužitelj kao osiguranik nije izgubio prava iz osiguranja prema člnau 19. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska.

5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Pž-07-000 008 od 11. juna 2007. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant tek u završnoj riječi istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Po mišljenju suda, apelant je taj prigovor mogao bez dileme istaći na pripremnom ročištu, te kako je to propustio, isti ne može isticati ni u žalbi. Nadalje, sud je naveo da je odredbama člana 207. stav 1. ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant tek u žalbi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a da je očito da je i taj prigovor mogao istaći ranije. U pogledu navoda žalbe koji se odnose na nalaz vještaka prometne struke, zapisnik o uviđaju SP Mostar i vjerodostojnost iskaza svjedoka, sud je naveo da je apelant imao mogućnost da ospori navedene dokaze u toku postupka, te kako to nije učinio, treba da snosi posljedice svog pasivnog ponašanja.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je vozilo tužitelja na dan prometne nezgode bilo osigurano kod «Lido osiguranja» polisom broj 0242779 koja je važila do 11. juna 2005. godine. Po mišljenju apelanta, nijedno vozilo ne može imati dvije polise osiguranja, bez obzira da li se radi o običnom osiguranju ili kasko osiguranju. Apelant navodi da je odredbama člana 901. ZOO-a propisano da je ugovor o osiguranju zaključen kada ugovaratelji potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića, a što ovdje nije slučaj. Takođe, apelant smatra da se prometna nezgoda nije mogla dogoditi na način kako je to opisao vozač Ivica Sočo, kao i vještak prometne struke, koji je inače samo na osnovu iskaza tog svjedoka sačinio svoj nalaz i mišljenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant uapelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od

10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/07 («Helios osiguranje» d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio