Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/07 (M. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2222/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2222/07, rješavajući apelaciju Miljenka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljenka Kovačevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2347/04 od 25. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2008/04 od 6. avgusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miljenko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2347/04 od 25. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2008/04 od 6. avgusta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2008/04 od 6. avgusta 2004. godine obavezan je apelant da tužitelju Behramu Bošnjak (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 9.609 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Generalštaba Armije RBiH od 17. februara 1997. godine tužitelju dodijeljen na korištenje stan koji se nalazi u Sarajevu, ulica Franca Lehara broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je tužitelj 20. februara 1997. godine sa Upravom logistike Generalštaba Armije RBiH zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Takođe je utvrđeno da je tužitelj predmetni stan koristio do 12. februara 2002. godine, kada je isti u postupku povrata vraćen u posjed apelantovoj majci kao ranijem nosiocu stanarskog prava. Prema iskazu tužitelja, predmetni stan je u vrijeme kada mu je dodijeljen na korištenje bio devastiran, tako da je prije useljenja morao isti adaptirati kako bi ga doveo u stanje podobno za normalno korištenje. Sud je naveo da je, s druge strane, apelant izjavio da se nakon završetka rata u BiH, zapravo 7. oktobra 1996. godine, sa majkom vratio u predmetni stan, ali da su sljedećeg dana od strane tri uniformisana lica, od kojih je jedan bio tužitelj, bili prinuđeni da isti napuste. Takođe, apelant je izjavio da je 1996. godine predmetni stan zaista bio u lošem stanju, te da postoji jasna razlika između stanja u kojem je stan bio tada i stanja u kojem je bio kada je vraćen u posjed, odnosno nije porekao da je predmetni stan u međuvremenu adaptiran. Sud je naveo da je radi procjene vrijednosti uloženih sredstava u adaptaciju predmetnog stana od strane tužitelja, proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke Emi Rudžić. Prema nalazu i mišljenju pomenutog vještaka tužitelj je, u cilju adaptacije i dovođenja stambene jedinice na predratni nivo, preduzeo radove u obimu i kvalitetu koji zadovoljavaju minimalne uslove i standarde neophodne za normalni život u vrijednosti od 9.609 KM. U vezi s tim, sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Eme Rudžić, budući da je svoju procjenu dala nakon pregleda stana, fotografija sačinjenih pri napuštanju stana od strane tužitelja, kvaliteta izvedenih radova, kao i da je procjena izvršena na osnovu iskustvenih podataka koje ovaj sud prihvata kao stručne i objektivno date. S druge strane, sud je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka Izeta Hadžovića, koji je angažovan od strane tužitelja, jer isti predstavlja procjenu onoga što se trebalo preduzeti kako bi se stan doveo u funkcionalno stanje, što ne znači da je te radove tužitelj stvarno i preduzeo. Takođe, sud je naveo da nije prihvatio ni nalaz vještaka Omera Mataradžije, koji je po nalogu apelanta sačinio svoj nalaz radi obezbjeđenja dokaza, jer je i ova procjena izvršena po nalogu stranaka i ista znatno odstupa od procjene drugih vještaka.
3. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je naveo da je odredbama člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da osoba čije je stanarsko pravo, konkretno pravo privremenog korištenja, prestalo, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime nužnih troškova u stanu, ima pravo na povrat tih sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom da je apelant nosilac prava i obaveza iz ugovora o otkupu predmetnog stana, sud je naveo da je isti dužan naknaditi tužitelju nužne troškove koje je imao povodom adaptacije predmetnog stana, a koji se određuju prema objektivnom kriteriju, bez obzira da li je tužitelj u konkretnom slučaju savjestan ili ne, shodno odredbama člana 215. ZOO-a.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2347/04 od 25. maja 2007. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je umjesto iznosa od 1.326 KM apelant obavezan da isplati tužitelju iznos od 942 KM. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, koje utvrđenje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je tužitelj uselio u predmetni stan na osnovu rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje od strane Generalštaba Armije RBiH. Takođe je utvrđeno da je predmetni stan bio znatno oštećen usljed ratnih dejstava, te da je tužitelj uložio osobna sredstva kako bi stan doveo u stanje uslovno za stanovanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da te činjenice nije osporavao ni apelant koji je nakon smrti majke određen za nosioca stanarkog prava na predmetnom stanu. Sud je naveo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 18a. Zakona o prestanku primjene i odredbe člana 215. ZOO-a, te pravilno odlučio kada je obavezao apelanta na naknadi tužitelju iznos od 9.609 KM na ime uloženih osobnih sredstava, kao nužnih troškova, za adaptaciju predmetnog stana. S druge strane, sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je tužitelj bio bespravni korisnik, te da je povrat uloženih sredstava mogao zahtijevati samo od FMO-a, koje je inače bespravno raspolagalo predmetnim stanom, budući da je njegova majka bila vlasnik istog a ne nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, sud je naveo da je apelant taj prigovor isticao i u toku prvostepenog postupka, ali kako apelant na te okolnosti nije ponudio nijedan dokaz, da je prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a), pravilno zaključio da apelant nije dokazao te činjenice.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi, isticao da je 7. oktobra 1996. godine od strane tužitelja i dva uniformisana lica Armije RBiH nasilno istjeran sa svojom majkom iz predmetnog stana. Apelant dalje navodi da je tužitelju tek 17. februara 1997. godine dodijeljen predmetni stan na korištenje, te da je ugovor o korištenju istog zaključen 20. februara 1997. godine, nakon čega je tužitelj preduzeo određene adaptacijske radove na stanu. Po mišljenju apelanta, radnje koje je preduzeo tužitelj na adaptaciji predmetnog stana predstavljaju prihvatanje tuđeg posla unatoč zabrani osobe čiji je to posao, te smatra da tužitelj nema pravo na naknadu uloženih sredstava shodno odredbama člana 226. tačka 1. ZOO-a. Takođe, apelant navodi da je isticao da je njegova majka otkupila predmetni stan 4. aprila 1992. godine od Vojno-građevinske direkcije Sarajevo, te da joj je kupovinom stana prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na istom. S obzirom da je njegova majka bila vlasnik predmetnog stana, apelant smatra da Generalštab Armije RBiH nije imao pravo da raspolaže tuđom imovinom, te zaključi ugovor o korištenju stana sa tužiteljom. Budući da je ugovor o korištenju stana ipak zaključen, apelant smatra da je tužitelj povrat uloženih sredstava mogao zahtijevati samo od FMO-a, a ne od apelanta kojeg je nasilno istjerao iz njegovog stana. Apelant dalje navodi da je pogrešna tvrdnja drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je njegova majka bila vlasnik predmetnog stana. Naime, apelant navodi da je u međuvremenu proveden ostavinski postupak iza njegove majke, da je Rješenjem Općinskog suda broj O-2268/02 od 19. februara 2003. godine apelant proglašen nasljednikom, te da iz navedenog rješenja proizlazi da zaostavštinu njegove majke čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji –otkupu predmetnog stana. Takođe, apelant smatra da drugostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer Kantonalni sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio apelantove žalbene prigovore koje je istakao u vezi primjene člana 226. tačka
1. ZOO-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo. Takođe, apelant se žali da drugostepeni sud nije odgovorio na sve njegove prigovore istaknute u žalbi. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
10. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović