Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/09 (A. H. I.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2707/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2707/09, rješavajući apelaciju Al Husin Imada, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Al Husin Imada podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-369/09 od 31. jula 2009. godine i broj U-305/09 od 1. jula 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.3-12-11/08 od 27. jula 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-12-10/08 od 24. februara 2009. godine u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 2. Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Al Husin Imada podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-369/09 od 31. jula 2009. godine i broj U-305/09 od 1. jula 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.3-12-11/08 od 27. jula 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-12-10/08 od 24. februara 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Al Husin Imad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Nedžmija Kukričar, Harisa Bačvić i Ljubinko Varešlija iz Udruženja «Vaša prava Bosne i Hercegovine» iz Sarajeva, podnio je 21. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-369/09 od 31. jula 2009. godine i broj U-305/09 od 1. jula 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti BiH) broj UP-1/19.4.1-07.3-12-11/08 od 27. jula 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-12-

10/08 od 24. februara 2009. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta iz Imigracionog centra u Istočnom Sarajevu do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine apelant je stavljen pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BiH i smješten u Ustanovu za prihvat stranaca–Imigracioni centar Istočno Sarajevo.

3. Ministarstvo sigurnosti BiH je donijelo Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-10/08 od 24. februara 2009. godine kojim je apelantu produžen nadzor za period od 5. jula do 4. avgusta 2009. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH koji je Presudom broj U-305/09 od 1. jula 2009. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant stavljen pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku i sigurnosti BiH u smislu odredbi člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08). Sud BiH je dalje naveo da je Ministarstvo sigurnosti BiH u toku upravnog postupka ispitalo i utvrdilo da se nisu izmijenile okolnosti niti razlozi zbog kojih je određena mjera stavljanja apelanta pod nadzor, a koje okolnosti i razlozi su utvrđeni u postupku donošenja Rješenja broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine. Naime, Sud BiH je naveo da je Ministarstvo sigurnosti BiH utvrdilo da i dalje postoje razlozi da se nad apelantom produži nadzor do konačne odluke o apelantovom zahtjevu za neudaljavanje sa teritorije BiH zbog povrede prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovniom sloboda. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je osporeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, budući da se nisu izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor.

4. Ministarstvo sigurnosti BiH je donijelo Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-11/08 od od 27. jula 2009. godine kojim je apelantu produžen nadzor za period od 5. avgusta do 4. septembra 2009. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH koji je Presudom broj U-

369/09 od 31. jula 2009. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju su navedeni isti razlozi kao u Presudi broj U-305/09 od 1. jula 2009. godine.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 2. Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se već deset mjeseci nalazi u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu sa tendencijom da i dalje bude zadržan. U vezi s tim, apelant navodi da su uslovi u Imigracionom centru jako loši, jer isti nema predviđene smještajne kapacitete i uslove za tako dugo zadržavanje, kao što je njegov slučaj, što je sve ukupno ostavilo negativne posljedice po apelantovo psiho-fizičko zdravstveno stanje. Nadalje, apelant navodi da Služba za poslove sa strancima, od početka nadzora pa do danas, u svojim rješenjima navodi da apelant predstavlja opasnost po javni red, mir i sigurnost BiH i da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je određen nadzor, iako apelantova navodna opasnost nikad nije dokazana, niti su ispitivane izmijenjene okolnosti. Stoga, apelant smatra da su Sud BiH i Služba za poslove sa strancima bili dužni detaljnije ispitati i obrazložiti razloge za svoje odlučenje. Takođe, apelant navodi da Služba za poslove sa strancima nije ni pokušala utvrditi da li bi se u konkretnom slučaju apelantu mogla izreći i blaža mjera, imajući u vidu neuslovnost objekta u kojem je smješten. Apelant smatra da njegovo stavljanje pod nadzor u Imigracioni centar predstavlja prvi korak ka deportaciji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3307/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 28. marta 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u predmetu broj AP 3307/08 apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine i Presude Suda BiH broj U-

695/08 od 10. oktobra 2008. godine kojima je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor, kao i Presuda Suda BiH broj U-738/08 od 5. novembra 2008. godine i broj U-776/08 od 3. decembra 2008. godine kojima je odlučeno da se apelantu produžava nadzor. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3307/08 odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih odluka Suda BiH i Ministarstva sigurnosti BiH u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije, te član 2. Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da lišavanje apelanta slobode nije bilo proizvoljno, jer je isti lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom lišavanju slobode stranca, koji inače nezakonito boravi u BiH i čeka odluku o svom prijemu, a što je u skladu sa članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. Takođe, predmetnom odlukom Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesena protiv navedenih odluka u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. S obzirom da u međuvremenu nije došlo do izmjene činjeničnih niti pravnih okolnosti koje bi mogle uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom kovencijom, kao i njenim protokolima, (prima facie) neosnovani, odnosno ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2707/09 (A. H. I.) | Sudska praksa | Aktio