Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/07 (M. I.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1104/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1104/07, rješavajući apelaciju Milorada Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ivanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-218/05 od 29. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, podnijeo je 5. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj U-218/05 od 29. januara 2007. godine. Uz apelaciju je priložena osporena presuda, ali ne i rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Uprava za stambena pitanja) i Rješenje Ministartsva za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Ministartsvo za stambene poslove), i ako su pobrojani kao prilozi uz apelaciju.

2. Ustavni sud je od apelanta zatražio 23. aprila 2007. godine da dostavi i navedene odluke upravnih organa. Apelant je podneskom naslovljenim kao «Dopuna žalbe na presudu Kantonalnog suda u Sarajevu» 14. maja 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je tražene odluke upravnih organa dostavio uz apelaciju njegov advokat Janko Nikolić iz Zvornika, a koji ga je i ranije zastupao. Također, apelant je istakao da se «odluke upravnih organa nalaze kod Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, a koje su korištene za donošenje Odluke o prihvatljivosti i meritumu u 2005. godini pa, s obzirom da se radi o jednom postupku, zamolio je da se ova dva predmeta objedine u jedan». Apelant do dana donošenja ove odluke nije dostavio navedene upravne akte.

3. Advokat Janko Nikolić iz Zvornika (u daljem tekstu: advokat) podnio je 18. aprila 2007. godine apelaciju u ime apelanta osporavajući također presudu Kantonalnog suda broj U-218/05 od 29. januara 2007. godine.

4. Ustavni sud je 19. juna 2007. godine od advokata zatražio da dostavi punomoć za zastupanje apelanta, odluke upravnih organa, a na koje se u apelaciji poziva kao na dokaze, te mu ukazao da se u apelaciji pozvao na nepostojeće odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. U podnesku zaprimljenom 4. jula 2007. godine advokat je propustio da postupi u skladu sa datim uputama.

5. Ustavni sud je 12. jula 2007. godine od advokata ponovno zatražio da dostavi rješenja upravnih organa, i to: rješenje Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-3305/02 od 27. novembra 2002. godine i rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/01-372-2459/98 od 26. aprila 2002. godine. Advokatu je ukazano i da punomoć za zastupanje, pošto se apelant nalazi u inostranstvu, mora biti propisno ovjerena. U podnesku zaprimljenom 25. jula 2007. godine advokat je dostavio punomoć za zastupanje koja nije propisno ovjerena, sa napomenom da će propisno ovjerenu punomoć dostaviti naknadno. Najzad, u podnesku od 13. avgusta 2007. godine, advokat je obavijestio Ustavni sud da rješenja organa uprave ne može dostaviti prije da ih zatraži od organa koji su ih donijeli, te da dostvlja ovjerenu punomoć i ovjerenu kopiju osporene presude. Međutim, u prilogu su dostavljena samo dva primjerka osporene presude. Do dana donošenja ove odluke advokat nije dostavio propisno ovjerenu punomoć za zastupanje, kao ni rješenja organa uprave.

6. Presudom Kantonalnog suda broj U-218/05 od 29. januara 2007. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu pokrenutom protiv Ministarstva stambenih poslova radi poništenja rješenja broj 27/02-23-3305/02 od 27. novembra 2002. godine, a u predmetu vraćanja u posjed stana.

7. Iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je rješenjem Ministarstva za stambena pitanja poništeno rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/1-327-2459/98 od 26. aprila 2002. godine i stvar rješena: «Odbija se zahtjev Milorada Ivanovića za vraćanje u posjed stana u ulici Patriotske lige broj 38/I Sarajevo (u daljem tekstu: predmetni stan), kao nesosnovan». Prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu.

8. Tužbom od 7. februara 2003. godine podnijetom Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, a dana 15. juna 2004. godine proslijeđenom Kantonalnom sudu kao nadležnom za postupanje, apelant je osporio rješenje Ministarstva za stambena pitanja kao nezakonito. Svoje navode je zasnovao na sledećim činjenicama: da je ugovorom o kupoprodaji ovjerenim kod Osnovnog suda u Sarajevu broj OV-II-84/92 od 17. januara 1992. godine kupio i na sebe preveo sporni stan, da je preko Komesarijata za izbjeglice u Beogradu 7. septembra 1998. godine podnio zahtjev da mu se vrati vlasničtvo na spornom stanu, a uz koji je priložio svu potrebnu dokumentaciju, kao i rješenje Komesaraijata za izbjeglice u Beogradu od 15. juna 1992. godine iz kog se vidi da on i članovi njegove porodice imaju status izbjeglice, da se obraćao svim organima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Kantonu Sarajevo ali da nijedan zahtjev nije rješen, niti je odgovoreno na zakonit način. Najzad, istako je da se osporenim rješenjem negira postojanje privatne svojine, zbog čega je prvostepeni organ eventualno mogao da odbaci zahtjev i da ga uputi na građanski spor.

9. Kantonalni sud je rješenjem broj U-480/04 od 13. oktobra 2004. godine postupak u ovom upravnom sporu prekinuo primjenom Odluke Predstavničkog/Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 28/04), te je po donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 54/04) postupak nastavljen.

10. Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo za stambena pitanja pravilno cijeneći odredbu člana 124. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99), poništilo prvostepeno rješenje, kojim je odlučeno o zahtjevu za povrt stanarskog prava i ako takav zahtjev apelant nije ni podnio. Sud je nadalje ocjenio da je Ministarstvo za stambena pitanja postupilo u skladu sa zakonom i kad je, kao neosnovan, odbilo zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana. Sud je ovakav zaključak utemeljio na podacima iz upravnog spisa, i to prije svega, na činjenicama sadržanim u potvrdi VP Beograd broj 8-4/21 od 8. aprila 2002. godine iz koje proizilazi da je tružitelj na službi u Vojsci Jugoslavije od 1992. godine, odnosno da je poslije 12. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije, pa se ne može smatrati izbjeglicom, shodno odredbi člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/99, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03). Naime, navedenim članom je, pored ostalog, regulisano da stanovi koji su proglašeni napuštenim, a kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, lice koje je nosilac stanarskog prava na istim neće se smatrati izbjeglicom i nema pravo na povrat stana ako je, nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi u svojstvu vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, izuzev ako mu je odobren status izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je podsjetio i na ocjenu Ustavnog suda iz Odluke broj U-83/03 da je citirini član u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercovine i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, sud je ocjenio da je pravilan zaključak Ministarstva za stambena pitanja da nisu od uticaja za rješavanje konkretne upravne stvari apelantovi navodi da je stan otkupio. Sud je ovakav zaključak utemeljio na članu 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/99, 7/00, 61/01, 15/02 i 54/04), a prema kom je apelantu data mogućnost da u skladu sa uslovima propisanim navedenim članom, ako se radi o pravnoobavezujućem ugovoru traži naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine. Najzad, imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da je osporeno rješenje zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da istim nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, odredbe člana

1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju, Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustav Bosne i Hercegovine.

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdnju o povredi prava na imovinu apelant je zasnovao stavovima izraženim u odlukama Doma za ljudska prava u kojim je Federaciji Bosne i Hercegovine, u pogledu podnosioca prijava, koji su se, po njegovom mišljenju nalazili u istoj situaciji kao i on, nalagano da stavi van snage poništenje ugovora podnosilaca prijave, te da im dozvoli uknjižbu vlasništva na njihovim stanovima. Nadalje, apelant smatra da iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije proizilazi «da nije dovoljno samo da je određenim zakonom (Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima – član 3a. i Zakon o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo – članovi 39. i 39e.) utvrđeno mješanje javne vlasti u pravo na dom, nego je potrebno i da je to neophodna mjera u interesu ili nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje ili sprečavanja nererda ili zločina ili zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih». Njazad, apelant smatra da član 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo nije u skladu sa Evropskom konvencijom. Po njegovom mišljenju, da bi mješanje u pravo na dom i pravo na mirno uživanje imovine bilo dozvoljeno, mora biti utvrđena adekvatna kompenzacija. Smatra da kompenzacija određena citiranim članom nije adekvatna u smislu Evropske konvencije jer je se prema navedenoj zakonskoj odredbi može dobiti svega iznos od nekoliko hiljada konvertibilnih maraka, a tržišna vrijednost predmetnog stana je oko 100 000,00 konvertibilnih maraka.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

13. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelanta, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u pomenutoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u pomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi navoda apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zaključio «da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje je Ustavni sud utvrdio da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije rata, Ustavni sud je našao da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom donošenja odluka cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, s obzirom da u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant nema pravo na povrat stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. aprila 1992. godine sklopio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, podnijeti zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu u smislu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Na osnovu navedenog Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

14. U odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na imovinu Ustavni sud nalazi da je predmetni stan nesporno predstavlja imovinu apelanta, te da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Međutim, kako je Ustavni sud već u predhodnoj tački u kojoj je razmatrao navode apelanta o povredi njegovog prava na dom, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 od 21. decembra 2006. godine već odgovorio na pitanja u pogledu zakonitosti miješanja u njegovo pravo na dom, te našao da je miješanje zakonito, u javnom interesu i proporiconalno, Ustavni sud smatra da je navedena ocjena primjenjiva i na njegove navode u pogledu povrede prava na imovinu. Stoga Ustavni sud zaključuje, da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/07 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio