Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/07 (N. J.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1382/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu brojAP-1382/07, rješavajući apelaciju Nurudina Jonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurudina Jonića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-07- 000 254 od 10. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Mosaru broj P-002021/05 od 13. decembra 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurudina Jonića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-07- 000 254 od 10. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Mosaru broj P-002021/05 od 13. decembra 2006. godine u odnosu na član 7/1 (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te član 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurudin Jonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, a kog zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnijeo je 10. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-07-000 254 od 10. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-002021/05 od 13. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P-002021/05 od 13. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) isplati razliku ličnih dohodaka za period od juna 2004. godine do marta 2005. godine u ukupnom iznosu od 5.786,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da Fondu penzijskog/mirovinskog osiguranja (u daljem tekstu: Fond PIO/MIO) za ime i račun tužitelja uplati na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranja iznos od 2.042,40 KM. Iz obrazloženja presude proizilazi da je od 1. januara 2002. godine apelant bio uposlenik Federalnog zavoda PIO/MIO, formiranog od Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Sarajevu (u daljem tekstu. Društveni fond PIO), a kod kog je apelant bio uposlen do navedenog dana, te Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljem tekstu: Zavod MIO). Apelant je nastavio da obavlja iste poslove i zadatke kao i kod predhodnog poslodavca, sa istom platom. U isto vrijeme, kolege koje su predhodno radile u Zavodu MIO, raspoređeni na iste poslove i zadatke kao i apelant, nastavili su primati 1 do 1,5 puta veće plate. Federalni zavod PIO/MIO sa ovakvom praksom je nastavio sve do 1. aprila 2005. godine kada su plate izjednačene. Apelant je u tužbi istakao da je ovakvim postupanjem Federalni zavod PIO/MIO vršio diskriminaciju među zaposlenim a što je suprotno članu 5. Zakona o radu, članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), članu 14. Evropske konvencije, članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te članu 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Najzad, apelant je istakao da Federalni zavod PIO/MIO odbija da mu isplati mjesečne razlike u platama za period od 1. januara 2002. godine do 1. juna 2004. godina, a na što je obavezan presudom Kantonalnog suda broj Gž- 77/05 od 22. septembra 2005. godine. U toku dokaznog postupka sud je, pored ostalog, ostvario uvid u presudu Kantonalnog suda broj Gž-77/05 od 22. septembra 2005. godine, te presudu Vrhovnog suda Fedearacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1269/05 od 13. jula 2006. godine. Na osnovu uvida u navedene presude, sud je utvrdio da je apelant protiv Federalnog zavoda PIO/MIO isticao po istom osnovu tužbeni zahtjev ali za vremenski period od 1. januara 2002. godine do 1. juna 2004. godine, pa je, u skladu s tim, utvrdio se u ovom postupku radi o kontinuiranom nastavku potraživanja apelanta za naredni period po istom pravnom osnovu. U vezi s tim, sud se pozvao na stajalište Vrhovnog suda izraženo u presudi broj Rev-1296/05, a prema kom se pravna situcija u kojoj se apelant našao nakon formiranja Federalnog zavoda PIO/MIO ne može dovesti u vezu sa diskriminacijom, odnosno ne može se smatrati licem u nepovoljnijem položaju koje ima u vidu član 5. Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant, u vrijeme važenja Zakona o radu 2000. godine zaključio ugovor o radu sa Društvenim fondom PIO, a postao je uposlenik Federalnog zavoda PIO/MIO po članu 18. Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, sa svim pravima proisteklim iz ranijeg ugovora o radu, a u skladu sa članom 105. Zakona o radu. Naime, u skladu sa članom 105. Zakona o radu, Federalni zavod PIO/MIO je preuzeo apelanta sa postojećim ugovorom o radu, a na što je apelant pristao, jer je nastavio raditi kod novog poslodavca, a što znači da je prihvatio i uslove rada regulisane već zaključenim ugovorom o radu. Isto vrijedi i u pogledu ranijih uposlenika Zavoda MIO. Vrhovni sud je istakao da se zbog prolongiranja donošenja općih akata od strane Federalnog zavoda PIO/MIO ne može zaključiti da je apelant diskriminisan u odnosu na druge uposlene. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da bi diskriminatorski položaj postojao u situaciji da je apelant kod novog poslodavca primao manju platu od one koju je primao kod ranijeg poslodavca po ranije zaključenom ugovoru o radu, a po kom je nastavio raditi i kod novog poslodavca. Dosledno iznesenom stanovištu Vrhovnog suda, Općinski sud je zaključio da se apelant ne može smatrati diskriminisanim, odnosno licem koje je u nepovoljnijem položaju u smislu člana 5. Zakona o radu, te da, u skladu s tim, ne postoji pravni osnov da mu se dosudi naknada ni za vremenski period istaknut u ovom postupku.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 254 od 10. aprila 2007. godine žalba apelanta izjavljena na presudu Općinskog suda odbijena je kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena. U obrazloženju presude sud je ocjenio neosnovanim žalbene navode da je Federalni zavod PIO/MIO trebao primjeniti član 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, a koji poslodavca obavezuje da, u slučaju statusnih promjena, radnicima ponudi nove ugovore. Ovakvu ocjenu sud je zasnovao na stanovištu da se u konkretnom slučaju primjenjuje član 105. Zakona o radu, a u skladu s kojim, u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja usled spajanja, pripajanja, podijele i sl., ugovori o radu se prenose na novog poslodavca uz saglasnost uposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom. Kako je novi poslodavac preuzeo zaposlenike sa postojećim ugovorima o radu, a apelant se s tim saglasio jer je nastavio raditi kod Federalnog zavoda PIO/MIO, time je prihvatio i uslove rada po tom ugovoru. Isto su učinili i uposlenici Zavoda MIO, pa se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da je bio diskriminisan u odnosu na druge uposlenike kroz različite iznose plate. Najzad, sud je zaključio da nedostatak u predmetu Odluke o opštim aktima koji će se primjenjivati do donošenja novih akata, te zaključaka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz 2002. i 2003. godine kojim se primjena navedene Odluke produžava, kao i zaključaka Upravnog odbora Federalnog zavoda PIO/MIO kojim se produžava važnost opštih akata koji su egzistirali u vrijeme formiranja zavoda, nije bilo od uticaja na zakonitos osporene presude kako se to neosnovano iznosi u žalbi. Ovaka zaključak sud je zasnovao na činjenici da su pomenuti akti već navedeni u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1269/05 od 13. jula 2006. godine, a čiji se pravni stav primjenjuje na ovaj slučaj.
4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2659/06 odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanta protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-1269/05 od 13. jula 2006. godine, kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Ustavni sud je zaključio da su navodi iz apelacije da su osporenom presudom povrijeđena prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu i pravom iz člana 7. (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda, kao i Vrhovnog suda povrijeđena sledeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđene «odredbe Konvencije međunarodne organizacije rada», član 7/1 (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te član 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant smatra da se u presudi Kantonalnog suda proizvoljno primjenjuje materijalno pravo na način da se uzimaju dokazi iz presude Vrhovnog suda, tj. odluke (zaključci) kojim se produžava primjena Odluke o isplati različitih plata, jer se radi o dokazima kojih u predmetu nema. Proizvoljnost u primjeni prava po apelantu se nadalje ogleda i u činjenici da dokazi u presudi Vrhovnog suda nisu potpuni i „ne pokrivaju važnost odluke za cijeli period za koji apelant traži isplatu razlika (istaknuto u apelaciji AP-2695/06)“, te da se „ne radi o pravnom mišljenju višeg suda koje bi obavezivalo niži sud, nego o utvrđivanju činjenica“. Najzad, apelant je istakao da se Odlukom Upravnog odbora od 28. januara 2002. godine Federalni zavod PIO/MIO sam obavezao da će usaglasiti normativne akte o platama, te da će isplatiti eventualne razlike u istim. Propustom da to učini, te odugovlačenjem usaglašavanja plata, kao i propustom da ponudi nove ugovre o radu svim uposlenim, Federalni zavod PIO/MIO nastojao je izbjeći odgovornost za svoj nezakonit rad.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nosu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materia inkompatibilna sa Ustavom;».
Dopustivost prima facie Pravo na pravično suđenje
7. Navodi apelanta u pogledu povreda ovog prava u suštini se svode na prozvoljnu primjenu materijalnog prava, a koja se ogleda u činjenici da je Kantonalni sud uzimao dokaze iz presude Vrhovnog suda, tj. odluke (zaključke) kojim se produžava primjena Odluke o isplati različitih plata, jer se radi o dokazima kojih u predmetu nema, da dokazi u presudi Vrhovnog suda nisu potpuni i „ne pokrivaju važnost odluke za cijeli period za koji apelant traži isplatu razlika (istaknuto u apelaciji AP-2695/06)“, te da se „ne radi o pravnom mišljenju višeg suda koje bi obavezivalo niži sud, nego o utvrđivanju činjenica“.
8. U pogledu navoda iz apelacije o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
9. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda ni na koji način ne proizilazi da je Kantonalni sud, donoseći svoju odluku, «uzimao dokaze iz presude Vrhovnog suda, a kojih u predmetu nema». Naime, Kantonalni sud je zaključio da nepostojanje odluka u predmetu na koje apelant ukazuje u apelaciji, nije uticalo na zakonitost osporene presude Općinskog suda, a iz razloga što su iste već bile obuhvaćene presudom Vrhovnog suda čiji se pravni stav primjenjuje na ovaj slučaj. Ovakav zaključak Kantonalnog suda logičan je s obzirom da su u obrazloženju presude Općinskog suda dati jasni i nedvosmisleni razlozi o primjeni stajališta Vrhrovnog suda u konkretnom slučaju. Na drugoj strani, na temelju navoda iz apelacije i svega predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je apelant, ukoliko je smatrao da su iste relevantne za donošenje odluke, bio onemogućen da ih predoči bilo Kantonalnom ili Općinskom sudu. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dužnost stranaka u postupku da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojim se te činjenice utvrđuju. Nadalje, u pogledu navoda da dokazi u presudi Vrhovnog suda nisu potpuni i „ne pokrivaju važnost odluke za cijeli period za koji apelant traži isplatu razlika (istaknuto u apelaciji AP-2695/06)“, Ustavni sud podsjeća da je iste već cijenio u Odluci o dopustivosti broj AP-2659/06, u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, te zaključio da su prima facie neosnovani. Najzad, u pogledu navoda iz apaelacije da stanovište izraženo u presudi Vrhovnog suda u pogledu diskriminacije u smislu člana 5. Zakona o radu, a koje prihvataju i Kantonalni i Općinski sud, nije «pravno mišljenje višeg suda koje bi obavezivalo niži sud, nego utvrđenje činjenica», Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud na jasan i nedvosmislen način obrazložio zašto je izneseno stanovište Vrhovnog suda u konkretnom slučaju relevantno i primjenjivo. Naime, iz obrazloženja presude ovog suda proizilazi da je apelant protiv istog tuženog tj. Federalnog zavoda PIO/MIO isticao dva puta tužbene zahtjeve zasnovane na identičnom pravnom osnovu, s tim da se prvi tužbeni zahtjev odnosio na period od 1. januara 2002. godine do 1. juna 2004. godine, a tužbeni zahtjev u predmetnom postupku na period od juna 2004. godine do marta 2005. godine. S obzirom na ovako utvrđene činjenice, Općinski sud je zaključio da se radi o kontinuiranom nastavku potraživanja apelanta i za naredni period po istom pravnom osnovu, pa se u skladu s tim i pozvao na stanovište zauzeto u presudi Vrhovnog suda. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u tumačenju i primjeni relevatnih propisa postupali proizvoljno i na način kojim bi se kršila ustavna prava apelanta, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudsku zaštitu svojih prava.
10. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u tumačenju i primjeni relevatnih propisa postupali proizvoljno i na način kojim bi se kršila ustavna prava apelanta, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudsku zaštitu svojih prava. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
11. Apelant također, smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da su navodi o kršenju prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz razloga koje je istakao i u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a koje je Ustavni sud već obrazložio u predhodnim tačkama ove odluke. Nadalje, apelant ne ističe niti jedno pravo u pogledu kojeg smata da je diskriminisan, niti su Ustavnom sudu uz apelaciju predočeni dokazi koji bi upućivali na diskriminaciju u pogledu određenog prava. Najzad, iz osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti u vezi s kojim pravom je apelant bio diskriminisan u vođenim postupcima.
13. Cjeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, te da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
Dopustivost ratione materia
14. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđene i «odredbe Konvencije međunarodne organizacije rada», ne ukazujući izričito na koju konvenciju Međunarodne organizacije rada se poziva, te član 7/1 (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te član
23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
15. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Nadalje, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija».
16. U konkretnom slučaju, a kako se apelant u vezi sa povredom odredbi dodatnih sporazuma iz Aneksa I ne poziova na diskriminaciju, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zato što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović