Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1444/07 (B. I.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1444/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1444/07, rješavajući apelaciju Branislava Ivkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Ivkovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-

000 061 od 22. marta 2007. godine i rješanja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-1-I-000-130 od 5. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Ivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, a kog zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijeo je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 061 od 22. marta 2007. godine i rješanja Osnovnog suda u Trebinju (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-I-000-130 od 5. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda P-246/02 od 30. juna 2004. godine opština Nevesinje (u daljem tekstu: izvršenik) obavezana je da apelantu isplati iznos od 3.948,50 KM na ime glavnog duga, te zakonske zatezne kamate počev od 12. septembra 1996. godine pa do isplate. Dana 20. aprila 2006. godine izvršenik je izmirio iznos glavnog duga i troškove postupka, ali ne i zakonske zatezne kamate na glavni dug.

3. Apelant je prijedlogom za izvršenje od 17. maja 2006. godine zatražio da sud donese novo rješenje o izvršenju kojim će obavezati izvršenika da isplati iznos od 41.059,15 KM na ime zakonskih zateznih kamata (obračun sačinjen od Agencije za finansijske usluge Trebinje), sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos, počev od dana podnošenja ovog prijedloga pa do dana isplate.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-1-I-000-130 od 5. oktobra 2006. godine izmjenjeno je rješenje ovog suda pod istim brojem od 29. avgusta 2006. godine u dijelu koji se odnosilo na obračunati iznos zakonskih zateznih kamata na način da je stavljeno van snage, te naloženo označenoj banci da izvrši obračun zakonskih zateznih kamata na glavni dug u iznosu od 3.948,50 KM počev od 12. septembra 1996. godine do isplate, te obračunati iznos, kao i troškove postupka u utvrđenom iznosu, prenese sa žiro-računa izvršenika na račun apelanta. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je, odlučujući po prigovoru izvršenika na rješenje o izvršenju od 29. avgusta 2006. godine, utvrdio da je prigovor djelimično osnovan pa je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. Sud se pozvao na član 39. stav 2. Zakona o izvršnom postupku a kojim je propisano da „ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamata će o trošku tražioca izvršenja obaviti izvršni sud, osim kad se naplata vrši na sredstvima na računu kod banke, a u kom slučaju obračun vrši banka na teret izvršenika».

5. Okružni sud je, odlučujući po žalbi apelanta, rješenjem broj 015-0-Gž-07-000 061 od 22. marta 2007. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je nesporno da se naplata kamate vrši na sredstvima izvršenika koja se nalaze na računu kod banke, te da u tom slučaju obračun kamate vrši banka na teret izvršenika, a u skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Iz predmetnog spisa proizilazi da je banka izvršila obračun kamate u iznosu od 3.948,50 KM, te navedeni iznos prenijela na račun apelanta. Nadalje, u žalbenim navodima je istaknuto da se sud pravilno pozvao na na član 39. stav 2. Zakona o izvršnom postupku ali da je osporeno rješenje „manjkavo iz razloga što tražilac izvršenja (apelant) svoj prijedlog stavlja po osnovu člana 28. istog zakona“. Naime, član 28. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisuje da, ako se nakon donošenja izvršne isprave ili zaključenja poravnanja izmijenila zatezna kamata, sud će na prijedlog stranke, rješenjem o izvršenju odrediti naplatu zatezne kamate po izmijenjenoj stopi za vrijeme na koje se ta izmjena odnosi. Uslov za primjenu navedenog člana je da je stranka stavila prijedlog sudu da rješenjem o izvršenju odredi naplatu zatezne kamate po izmjenjenoj stopi, a za vrijeme za koje se ta izmjena odnosi. Sud je zaključio da apelant takav prijedlog nije stavio ni u samom prijedlogu za izvršenje, a ni u podnesku koji je dostavio sudu 16. avgusta 2004. godine. Također, sud je zaključio da nije ispunjen ni drugi uslov ustanovljen članom 28. Zakona o izvršnom postupku, jer nakon donošenja izvršne isprave (presude Osnovnog suda P-246/02 od 30. juna 2004. godine) nije došlo do izmjene stope zatezne kamate. Naime, Zakon o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/01) stupio je na snagu 19. maja 2001. godine, a izvršna isprava je donesena 30. juna 2004. godine. Također, Zakonom o dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/06), a koji je stupio na snagu 10. juna 2006. godine, tj. nakon donošenja izvršne isprave, nije mjenjana visina stope zatezne kamate. Međutim, ovim zakonom je u članu 4b. propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. U vezi sa citiranim članom, a imajući u vidu da glavni dug prema izvršnoj ispravi iznosi 3.948,50 KM, sud je zaključio da iznos zakonske zatezne kamate, u svakom slučaju, ne može preći ovaj iznos, bez obzira na navode u žalbi o eventualnim nepravilnostima pri obračunavanju iznosa kamate.

6. Apelant smatra da mu je osprenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u činjenici da se u obrazloženju rješenja Okružnog suda navodi da apelant „nije stavio prijedlog za svoja potraživanja“ i ako je „apelant ovakav prijedlog stavio 17. maja 2006. godine i naveo ga u žalbi». Po apelantu, sud ovo čini „da bi mu uskratio pravo na imovinu, na način uskraćivanjem prava na pravično suđenje“. Apelant zaključuje da su prvostepeni i drugostepeni sud svjesno i namjerno propustili postupiti po njegovom prijedlogu od 17. maja 2006. godine kako bi ga oštetili, jer se ni jedan ni drugi sud ne pozivaju na ovaj prijedlog u svojim odlukama. Najzad, apelant je zatražio da mu se, na ime nematerijalne štete isplati iznos od 3.000,00 KM, te da se „drugoj strani naloži da mu isplati iznos od 41.095,15 KM na ime duga, te iznos od 1.000,00 KM za troškove postupka».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenja i prava na imovinu svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je Okružni sud zanemario i nije cijenio njegov prijedlog za izvršenje uložen 17. maja 2006. godine, a što se vidi iz obrazloženju osporenog rješenja u kom je navedeno da apelant „nije stavio prijedlog za svoja potraživanja“. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je predmet osporavanja u postupku pred Okružnim sudom bilo izmjenjeno rješenje o izvršenju Osnovnog suda, donesno po prigovoru izvršenika. Iz obrazloženja osporenog rješenja, kao ni iz navoda u samoj apelaciji, Ustavni sud nije mogao zaključiti zašto je u ovom postupku sud trebao postupiti po prijedlogu apelanta od 17. maja 2006. godine. Nadalje, suprotno navodima iz apelacije da sud uopšte nije cijenio prijedlog za izvršenje podnesen 17. maja 2006. godine, kao i tvrdnji da je sud zaključio da apelant «uopšte nije stavio prijedlog za svoja potraživanja», iz obrazloženja rješenja Okružnog suda proizilazi da je ovaj sud zaključio da se uloženi prijedlog za izvršenje ne može smatrati prijedlogom za izvršenje u smislu člana 28. Zakona o izvršnom postupku, a kako je to apelant tvrdio u žalbenim navodima. Naime, sud je zaključio da prijedlog za izvršenje ne sadrži prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju kojim će se odrediti naplata zatezne kamate po izmijenjenoj stopi, a iz razloga što je, nakon donošenja izvršne isprave, došlo do promjene stope zatezne kamate, te da podnošenje takvog prijedloga nije bilo ni moguće, s obzirom da nakon donošenja izvršne isprave nije bilo izmjena stope zakonske zatezne kamate. U tom smislu ovaj sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih citirani član ne može biti primjenjen na konkretni slučaj. Na ovakav zaključak Okružnog suda upućuje i kopija prijedloga za izvršenje od 17. maja 2006. godine predočena Ustavnom sudu, a iz koje je očigledno da ne sadrži prijedlog u smislu člana 28. Zakona o izvršnom postupku.

11. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u tumačenju i primjeni relevatnih propisa postupali proizvoljno i na način kojim bi se kršila ustavna prava apelanta, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudsku zaštitu svojih prava. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također, smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da su navodi o kršenju prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1444/07 (B. I.) | Sudska praksa | Aktio