Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1456/07 (D. L.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1456/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1456/07, rješavajući apelaciju Domagoja Ljubičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Domagoja Ljubičića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-06-

000-054 od 12. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj K-120/04 od 20. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Domagoj Ljubičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, a kog zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnijeo je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Kž-06-000-054 od 12. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-120/04 od 20. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K-120/04 od 20. jula 2006. godine apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a), a u vezi sa članom 286. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Apelant je osuđen za krivična dijela počinjena: tokom četvrtom mjesecu 2004. godine, 19. maja 2004. godine, u noći između 19. i 20. maja 2004. godine, 20. maja 2004. godine, u noći između 24. i 25. maja 2004. godine. Apelanat je na ročištu o izjašnjenju o krivnji održanom 5. jula 2004. godine priznao da je počinio krivična djela navedenih datuma. Na temelju provedenih dokaza, te priznanja apelanta, sud je utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja produženog krivičnog djela teške krađe. Naime, apelant je, sa direktnim umišljajem, potpuno svjestan svog djela i pošto je htio izvršenje djela, sa namjerom učinio više istih krivičnih djela teške krađe, koja, s obzirom na način učinjeja i vrlo kratki vremenski period u kojem su počinjena, te s obzirom na druge materijalne okolnosti, povezuje takva djela na način da čine jedinstvenu cijelinu. Pri izricanu kazne, sud je cijenio kao olakšavajuće okolnosti da je apelant priznao krivnju, da do sad nije osuđivan, da je slabog imovnog stanja, da je u četiri dana počinio krivična djela teške krađe koja čine obilježje produženog krivičnog djela, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao 18 godina i 1 mjesec, te da je iskazao kajanje i molbu sudu za blaže kažnjavanje.

3. Apelant je na presudu Općinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu zbog bitne povrede odredbe krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

4. Kantonalni sud je presudom broj 010-0-Kž-06-000-054 od 12. decembra 2006 godine žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, izrekavši mu kaznu zatvora od četiri mjeseca, dok je u ostalom djelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena. U obrazloženju presude sud je istakao da nije mogao cijeniti žalbeni navod o bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 312. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine jer apelant nije obrazložio svoje žalbene navode o postojanju bitne povrede na koju se pozvao. Naime, apelant je u žalbi istakao da je navršio 18 godina 2. aprila 2004. godine, pa je trebao biti suđen kao maloljetnik, a ne kao mlađa punoljetna osoba. S tim u vezi, u izreci presude ne navodi se vrijeme izvršenja krivičnog djela, pa je presuda prtivriječna sama sebi ili razlozima presude, odnosno primjenjen je zakon koji nije mogao biti primjenjen. Kantonalni sud je zaključio da iz izreke osporene presude proizilazi da je djelo počinjeno tokom četvrtog mjeseca 2004. godine, te su dalje navedeni tačni datumi počinjenja djela u maju 2004. godine. Obrazlažući odluku o kazni, sud je istakao da je prvostepeni sud propustio da dovoljno cijeni olakšavajuće okolnosti, da im nije dao adekvatan značaj, pa da je ovaj sud mišljenja da se i sa kaznom od četiri mjeseca, kao adekvatnom počinjenom krivičnom djelu, postiže kako opšta, tako i posebna prevencija.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da je optužnica potvrđena 23. juna 2004. godine, a prvostepena presuda donesena 20. jula 2006. godine, kada je napunio 20 godina. Apelant ukazuje da je u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, propisano da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojim zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Apelant smatra da je, u skladu sa citiranom odredbom, sud trebao primjeniti odredbe člana 79. do 109. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, koje su za njega povoljnije, te da mu je trebao izreći jednu od mjera koje zakon predviđa. Najzad, apaelant ističe da u vrijeme suđenja nije navršio 21 godinu pa da mu je, u skladu sa članom 104. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine moglo biti suđeno samo za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenja i prava da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju svode se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer su sudovi zanemarili starosnu dob apelanta u vrijeme kad su krivična djela koja mu se stavljaju na teret počinjena, pa su u skladu s tim, propustili da primjene i odredbe zakona koje su povoljnije po apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. Ustavni sud prije svega podsjeća da je članom 2. stav 10. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine regulisano da je maloljetnik osoba koja nije navršila 18 godina života. Nadalje, članom 84. stav 3. istog zakona regulisano je da se maloljetniku koji je u vrijeme počinjenja krivičnog djela navršio šesnaest, a nije navršio osamnaest godina života (stariji maloljetnik), vaspitne mjere mogu izreći pod uslovima propisanim ovim Zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je Oćinski sud, pri odmjeravanju kazne, kao jednu od olakšavajućih okolnosti cijeni i činjenicu da je apelant u vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela teške krađe, imao 18 godina i 1 mjesec. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je ovoaj sud raspravljao i žalbene navode da je apelantu trebalo biti suđeno kao maloljetniku, a ne kao mlađoj punoljetnoj osobi, s obzirom da je 2. aprila 2004. godine navršio 18 godina, a u prvostepenoj presudi se ne navodi tačan datum izvršenja krivičnog djela, te da je u vezi s istim zaključio da su neosnovani. Ovakvu ocjenu Kantonalni sud je zasnovao na činjenici da je u izreci osporene presude navedeno da je djelo počinjeno tokom četvrtog mjeseca 2004. godine, te da su nadalje navedeni datumi kad su djela počinjena u maju 2004. godine. Nadalje, Kantonalni sud je u vezi sa ovim navodima zaključio da je apelant propustio da konretizira razloge zbog kojih bi postojala bitna povreda oderdaba krivičnog postupka iz člana 312. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Najzad, u samoj apelaciji ne nude se dokazi koji bi upućivali na zaključak da je apelant u momentu izvršenja krivičnog djela bio mlađi od 18 godina, odnosno da bi se vremenski period označen u prvostepenoj presudi kao «u četvrtom mjesecu 2004. godine» mogao odnositi na period prije 2. aprila 2004. godine kada je apelant navršio 18 godina, a na osnovu čega bi se moglo zaključiti da su sudovi ovu činjenicu previdjeli odnosno pogrešno cijenili, pa u skladu s tim pogrešno primjenili materijalno pravo. Pri ovakvom stanju stvari, očigledno je da se nije mogao primjeniti ni član 104. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, a na koji apelant ukazuje s obzirom da u vrijeme suđenja nije imao navršenih 21 godinu. Naime, navedenu odredbu moguće je primjeniti na punoljetna lica koja su krivično djelo počinila kao mlađi maloljetnici, a što, prema predočenom Ustavnom sudu, nije apelantov slučaj.

10. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u tumačenju i primjeni relevatnih propisa postupali proizvoljno i na način kojim bi se kršila ustavna prava apelanta, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudsku zaštitu svojih prava. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također, smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Obzirom da su navodi o kršenju ovog prava identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o kršenju prava da ne bude podvrgnut mučenju, nehumanom postupanju i kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1456/07 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio