Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/09 (F. A. H.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Habeas corpus – postupak
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2306/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2306/09, rješavajući apelaciju Fadhila Al Hamdania, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila Al Hamdania podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-298/09 od 30. juna 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila Al Hamdania podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-298/09 od 30. juna 2009. godine u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencijeo zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadhil Al Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je, 18. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-298/09 od 30. juna 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine, a koja bi bila na snazi do okončanja postupka povodom njegovog zahtjeva za privremeni boravak i azil pred Sudom BiH i Ustavnim sudom, te do konačne odluke pred Sudom BiH povodom revizije državljanstva.

2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-1/19.5-07.3.8/09 od 23. juna 2009. godine apelant je stavljen pod nadzor u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine, te smješten u ustanovu za prihvat stranaca – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu. Apelant je protiv ovog rješenja blagovremeno izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti – Službi za poslove sa strancima. Kako nadležni organ o žalbi nije odlučio u zakonom propisnom roku, apelant je blagovremenom tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Sud BiH je presudom broj U-298/09 od 30. juna 2009. godine odbio tužbu apelanta protiv rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1/19.5-07.3.8/09 od 23. juna 2009. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH saslušao apelanta 30. juna 2009. godine u zakonom predviđenom roku i u prisustvu njegovog punomoćnika. Tom prilikom apelant je istakao da mu nije poznato iz kojih razloga je stavljen pod nadzor u Imigracioni centar jer već dvadest sedam godina živi u Bosni i Hercegovini, njegova adresa je poznata policijskim organima, te da je u Bosnu i Hercegovinu došao radi studija Metalurgije u Zenici i da je apsolvent. Nadalje, istakao je da je državljanstvo Bosne i Hercegovine stekao 1995. godine po osnovu učešća u Armiji Bosne i Hercegovine, a da mu je isto oduzeto Odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana. Međutim, presudom Suda BiH ova odluka je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postuku navedena Državna komisija je donijela odluku kojom mu se oduzima državljanstvo, a protiv koje je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji još uvijek nije okončan. Najzad, istakao je da smatra da njegov smještaj u Imigracioni centar predstavlja samo jednu od predradnji za njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine i slanje u Irak, mada je općepoznata činjenica da u zemlji njegovog porijekla traju ratni sukobi.

4. Sud BiH je iz obrazloženja osporenog rješenja o stavljanju pod nadzor zaključio da je apelant stavljen pod nadzor jer mu je odlukom navedene Državne komisije broj UP-01-07-18-2/06 od 30. avgusta 2006. godine oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, da je presudom Suda BiH broj U-

549/06 od 12. januara 2007. godine ova odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, te da je u ponovljenom postupku navedena Državna komisija ponovno donijela odluku o oduzimanju državljanstva Bosne i Hercegovine. Nadalje, iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je Ministarstvo sigurnosti obaviješteno od Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine da, prema ocjeni ove agencije, apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine, pa je apelant, primjenom člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu stavljen pod nadzor. Na temelju podataka iz spisa, Sud BiH je zaključio da je apelant stranac kom je oduzeto državljanstvo, a boravak u zemlji mu nije regulisan konačnim pravomoćnim rješenjem. U tom smislu, pravilan je zaključak Ministarstva sigurnosti da je apelant stranac koji nezakonito boravi u Bosni u Hercegovini, s obzirom da podnošenje tužbe za pokretanje upravnog spora nema suspenzivno dejstvo na odluku o oduzimanju državljanstva. Nadalje, Sud BiH je ukazao i da su neosnovani navodi apelanta da ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti, s obzirom da iz dijela spisa koji nosi oznaku «povjerljivo» proizilazi osnovanost zaključka o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost Bosne i Hercegovine. Naime, u skladu sa Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Navodi apelanta da on nema neposrednih spoznaja o tome da državni organi i sigurnosne službe imaju podatke da on predstavlja potencijalnu opasnost po javni poredak su neosnovani, jer niti jednim zakonom nije propisana obaveza takvog izvješatavanja. Prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, u mjeri koja je neophodna u demokrtaskom društvu, kada je to, pored ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka i sprečavanja kriminala. Sigurnosnu provjeru stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine sprovodi Obaviještajno-sigurnosna agencija u skladu sa ovlaštenjem utvrđenim članom 7. stav 3. i 4. citiranog zakona. Nadalje, Sud BiH nije prihvatio ni apelantove prigovore da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, zbog stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar, jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa stavljanje tužitelja pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Najzad, u pogledu ostalih prigovora istaknutih u tužbi, Sud BiH je ocjenio da nisu od značaja za drugačije rješenje upravnog spora.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Povreda navednih prava po apelantu se ogleda u proizvoljnoj ocjeni činjeničnog stanja koje je nepravilno i nepotpuno utvrđeno. Apelant smatra da je odlučna činjenica da li on predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine, a da u pogledu iste ni Sud BiH, ni Ministarstvo sigurnosti nisu dali nikakve razloge (obrazloženje). Umjesto toga i jedan i drugi organ paušalno navode da je, navodno, apelant potencijalna opasnost za sigurnost Bosne i Hercegovine, zato što to navodno proizilazi iz izvještaja Obavještajno-sigurnosne agencije. Suprotno stanovištu Ustavnog suda i Evropskog suda, apelant smatra da mu nije data «najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih ospori», već se samo paušalno navodi da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Ovo tim prije što je apelant postao «prijetnja za nacionalnu sigurnost nakon trideset godina od kad se nalazi u BiH» a na osnovu izvještaja Obavještajno-sigurnosne agencije.

7. Nadalje, smatra da je osporenom presudom višestruko povrijeđeno pravo na porodični život i to ne samo njemu nego i njegovoj suprugi i djeci. Naime, apelant smatra da porodični život podrazumijeva i pravo na potpunu porodicu, koje podjednako pripada i apelantu i njegovj suprugi i djeci. Ako apelant, njegova supruga i djeca i dalje žele da žive u potpunoj porodici, to znači da presuda Suda BiH ima za posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine i apelantove supruge i djece, kao bosansko-hercegovačkih državljana. Smatra da se presudom Suda BiH uvodi princip kolektivnog kažnjavanja. Ističe da je prema stanovištu Ustavnog suda zauzetom u predmetu AP-

41/09, nadležni organi vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu preduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja iz Bosne i Hercegovine osoba koje su podnijele zahtjev za privremeni boravak jer bi na takav način bilo ugroženo njihovo pravo na porodični život.

8. Povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti, koje štiti sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine (bez obzira na državljanstvo) od proizvoljnog lišenja slobode, po apelantu se ogleda u činjenici da je proizvoljno lišen slobode jer se protiv njega ne vodi nikakva krivična istraga. U tom smislu, pobijana presuda se isključivo može pripisati zloupotrebi vlasti i protivpravnom lišenju slobode. Članom 5. stav 3. Evropske konvencije garantovano je da svako uhapšen ili pritvoren mora u najkraćem roku biti izveden pred sudiju ili drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti. Ministarstvo sigurnosti je organ upravne a ne sudske vlasti, pa ne može nikog uhapsiti niti pritvoriti, već to može samo «krivični sud u krivičnom postupku koji pruža dovoljno garancija za preispitivanje odluke o hapšenju i lišenju slobode». Zakon o upravnim sporovima ne pruža takve garancije.

9. Nadalje, apelant smatra da je osporenom presudom Sud BiH proizvoljno primjenio materijalno pravo jer je prema njemu mogla biti propisana i blaža mjera iz člana 102. stav 7. i 8. koja podrazumjeva sprovođenje nadzora bez smještaja u specijalizovanu ustanovu za prihvat stranaca. Ovo iz razloga što je stavom 3. citirane zakonske odredbe predviđeno da nadzor mora biti sveden na najkraće moguće vrijeme.

10. Apelant posebno ističe da je pobijana presuda donesena na temelju člana 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je stavom 1. tačka a) citiranog člana regulisano da se stranac može staviti pod nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. U vezi s tim apelant zaključuje da stavljanje stranca pod nadzor ima za cilj izvršenje rješenja o protjerivanju. U konkretnom slučaju, to bi značilo da bi on bio protjeran u mjesto Kirkuk u Iraku, u kom je, prema općepoznatim činjenicama, ratno stanje. Na ovaj način vlasti Bosne i Hercegovine bi ugrozile njegov život, a što je suprotno pravu na život garantovanom članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije. Također, ovim bi bio prekršen i princip zabrane vraćanja stranca, "non-refoulement" regulisan članom 91. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U skladu sa ovim principom, stranac ne može biti vrćen na granicu tertorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Ova zabrana odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju. S obzirom na postojanje različitih vjerskih zajednica u Iraku koje se međusobno bore, apelantu bi život bio ugrožen od strane vjerske zajednice kojoj on ne pripada. Uprkos navedenom, Sud BiH je zauzeo stajalište da «nije od značaja što bi protjerivanjem apelanta bilo ugroženo njegovo pravo na život, slobodu i sigurnost, te što bi bio podvrgnut mučenju i torturi».

11. Najzad, imajući u vidu navedeno obrazloženje osporene presude, apelant smatra da je diskriminisan po osnovu rase, vjeroispovjesti i nacionalnog porijekla.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;“

A. Dopustivost prima facie

1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju, apelant je osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja stavljanjem pod nadzor na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud posebno je naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

15. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je Sud BiH ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama propisanim članom 35. Zakona o upravnim sporovima BiH. Na temelju stanja spisa, Sud BiH je utvrdio da je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor u skladu sa članom 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu jer je u postupku koji je vođen na osnovu dokumentacije i evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi, utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelantu oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, a da upravni spor protiv odluke o oduzimanju državljanstva koji, u trentku odlučivanja po tužbi u ovoj upravnoj stvari, nije bio okončan, nema suspenzivno dejstvo u odnosu na odluku o oduzimanju državljanstva. Također, Sud BiH je utvrdio da apelant nema pravomoćno rješeno pitanje odobrenja boravka u zemlji. Na temelju navedenog, Sud BiH je zaključio da se apelant ima smatrati strancem koji nezakonito boravi u zemlji, a što je dovoljan razlog da bude smješten u Imigracioni centar. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, izdato od Ministarstva sigurnosti bilo predmet sudskog preispitivanja. Također, Sud BiH je saslušao apelanta i osporenu presudu donio u roku propisnom zakonom. U vezi sa navodima iz apelacije da Ministartsvo sigurnosti predstavlja organ upravne a ne sudske vlasti koji ne isupnjava zahtjeve iz člana 5. stav 3. u pogledu «sudije ili drugog zakonom određenog tijela sudske vlasti», Ustavni sud smatra da je postupak izdavanja rješenja o stavljanju stranca pod nadzor predstavlja samo jednu fazu postupka kao cijeline, a koji je predsuslov da bi Sud BiH mogao preispitati zakonitost izrečene mjere (vidi Evropski sud, Shanchez-Reisse pritiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, aplikacija broj 9862/82). Nadalje, u skladu sa članom 101. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, Sudu BiH je obavezan da hitno postupa po tužbama u upravnom sporu podnesenim protiv rješenja o stavljanju pod nadzor, odnosno u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe, dužan je saslušati stranca i donijeti odluku. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da ovi rokovi nisu ispoštovani, kao ni da postupak kao cijelina nije udovoljio zahtjevu iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je uhapšen ili pritvoren mora u najkraćem mogućem roku biti izveden pred sudiju ili drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti.

16. Na temelju predočenog, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer se Ministartsvo sigurnosti kao upravni, a ne sudski organ, ne može smatrati sudijom ili drugim sudskim tijelom pred koje svako ko je uhapšen ili pritvoren mora biti izveden u najkraćem mogućem roku, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U odnosu na apelantove navode o njegovoj diskriminaciji Ustavni sud uočava da apelant ne navodi niti jedno od prava u pogledu kojeg je u predmetnom postupku navodno bio diskriminisan po osnovu rase, vjeroispovijesti i nacionalnog porijekla, niti je za svoje navode o diskriminaciji apelant ponudio ijedan dokaz pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana. B. Preuranjenost

1. Pravo na poštivanje porodičnog života

18. U odnosu na apelantove navode da presuda Suda BiH za posledicu ima povredu njegovog prava, kao i prava njegove supruge i djece, na potpunu porodicu, te protijerivanje njegove supruge i djece, kao državljana BiH iz BiH, Ustavni sud primjećuje da je osporenom presudom, Sud BiH preispitivao zakonitos mjere stavljanja pod nadzor apelanta izrečene u skladu sa članom 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Iz citirane odredbe, iz osporene presude, kao ni iz svega predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da osporena presuda za posljedicu ima protjerivanja apelanta, odnosno članova njegove porodice. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je uopšte pokrenut postupak protjerivanja apelanta iz BiH. Apelant i sam navodi da je pokrenuo postupak za dobijanje privremenog boravka, te postupak za dobijanje azila, a zakonom je isključena mogućnost pokretanja postupka protjerivanja prije da navedeni postupci budu i pravosnažno okončani.

19. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u odnosu na postupak protjerivanja preuranjeni.

2. Pravo na život i zabrana mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na život jer je osporena presuda donesena na temelju člana 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, stav1. tačka a) citiranog člana reguliše da se stranac može staviti pod nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, pa na temelju toga zaključuje da stavljanje stranca pod nadzor ima za cilj izvšenje rješenja o protjerivanju. Nadalje, u njegovom slučaju protjerivanje bi značilo upućivanje u Irak, u kom je ratno stanje i u kom bi, zbog sukoba različitih vjerskih zajednica, «za slučaj izgona iz Bosne i Hercegovine», kao minimum bio izložen torturi, mučenju i nečovječnom postupanju.

21. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud u cijelini upućuje na obrazloženje izloženo u tački 17. ove odluke, te zaključuje da da su apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije u odnosu na postupak protjerivanja preuranjeni.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/09 (F. A. H.) | Sudska praksa | Aktio