Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/07 (M. Š.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-935/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-935/07, rješavajući apelaciju Mirka Šupljeglava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Šupljeglava podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 050 od 16. februara 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-465/04 od 20. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-533/01 od 6. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Šupljeglav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, a kog zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeo je 29. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 050 od 16. februara 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-465/04 od 20. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-533/01 od 6. septembra 2004. godine.

2. Apelant je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen 3. februara 1993. godine prilikom izvršenja borbenog zadatka. Nakon ranjavanja, apelant je liječen u više zdravstvenih ustanova. Liječenje je okončano 1996. godine.

3. Apelant se 19. maja 1998. godine obratio zahtjevom za vansudsko obeštećenje nematerijalne štete koju je usled ranjavanja pretrpio Vojnom pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljem tekstu: Vojno pravobranilaštvo). Apelant je tužbom od 18. oktobra 2001. godine kod Osnovnog suda zatražio da se Republika Srpska – Ministarstvo odbrane (u daljem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete za fizički bol, strah, duševne bolove i naružnjenost isplati ukupan iznos od 50.000,00 KM.

4. Osnovni sud je presudom broj P-533/01 od 6. septembra 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, sud je istakao da se odgovornost tužene za nastalu štetu zasniva na odredbama člana 154. stav 2. i člana 174. Zakona obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) jer je apelant ranjen kao pripadnik Vojske Republike Srpske, vršeći vojnu službu, koja se smtra opasnom djelatnošću. U toku postupka tužena je istakla prigovor zastarijelosti apelantovih potraživanja u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U skladu sa citiranim, članom, potraživanje naknade prouzrokovane štete, a kakav je i predmetni spor, zastarijeva u roku od tri godine od kad je oštećeni saznao za štetu i počinioca štete (subjektivni rok), a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastla (objektivni rok). Sud je utvrdio kao nesporno da se štetni događaj desio 3. februara 1993. godine, liječenje je okončano 1996. godine, zahtjev za vansudsko obeštećenje podnesen 19. maja 1998. godine, a tužba 18. oktobra 2001. godine. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, sud je zaključio da je apelant zahtjev za naknadu štete mogao ostvariti najkasnije do 19. maja 2001. godine, a kad je istekao subjektibni rok zastarijelosti, bez obzira što nije protekao objektivni rok od pet godina. Na temelju navedenog, sud je prigovor tuženog o zastarijelosti potrživanja ocjenio kao osnovan.

5. Apelant je blagovremeno izjavljenom žalbom osporavao presudu Osnovnog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Okružni sud je presudom broj Gž-465/04 od 20. aprila 2005. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je, u skladu sa članom 376. Zakona o obligacionim odnosima, apelantovo pravo da zahtjeva naknadu štete zastarijelo protekom roka od tri godine od saznanja za štetu i počinioca. Sud je ocjenio neutemeljenim na zakonu apelantove navode da je nematerijalna šteta nastala krivičnim djelom (oružana pobuna ili ubistvo u pokušaju), pa da se imao primjenjivati rok zastarijelosti iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj zaključak sud je utemeljio na činjenici da je, a što je utvrđeno kao nesporno, apelant ranjen vršeći borbeni zadatak u ratu, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, a što je i sam u tužbi istakao. Neutemeljenim u zakonu ocjenjeni su i navodi iz apelacije da je tužena, priznajući apelantu pravo na invalidninu, priznala i štetu pričinjenu apelantu. Sud je istakao da je apelantu ovo pravo priznato na osnovu materijalnog propisa o pravima boraca, ratnih invalida i porodica poginulih. Također, da bi priznanje duga imalo za posljedicu prekid zastarijelosti potraživanja, mora se odnositi na tačno određeno potraživanje i takvo priznanje mora jasno manifestovati volju dužnika da prizna dug. Najzad, sud je ocjenio da je podnošenjem zahtjeva za vansudsko poravnanje Vojnom pravobranilaštvu dana 19. maja 1998. godine prekinuta zastara potraživanja, ali da je od tog dana počela ponovno da teče, pa je zastarni trogodišnji rok istekao 19. maja 2001. godine, a tužba je podnesena 18. oktobra 2001. godine.

7. Blagovremeno izjavljenom revizijom, apelant je osporio presudu Okružnog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 050 od 16. februara 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Sud je ocjenio da je „osporena odluka pravilna, a da navodi izneseni u reviziji (kojima se uglavnom ponavljaju prigovori isticani tokom postupka izricanja nižestepenih presuda) je ničim bitnim ne dovode u pitanje». Sud je zauzeo stanovište da član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ima u vidu saznanje za sve elemente štete, na osnovu kojih se može podići tužba kod nadležnog suda, a što podrazumjeva i njen obim. U konkretnom slučaju, pošto je u pitanju naknada nematerijalne štete, za obim iste (stepen umanjenja životne aktivnosti, jačinu i trajanje pretrpljenog straha i bola, buduće posledice ovih pojava) saznaje se, u pravilu, po završenom liječenju. Prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, životna aktivnosts apelanta umanjena za 35%, naruženost je minimalna, fizički bol je trpio sve do saniranja infekcije kosti (tj. 28. oktobra 1995. godine), a strah se sveo na minimum nakon medicinskog tretmana povrijeđene noge. Iz izjašnjenja istog vještaka datog na raspravi održanoj 5. avgusta 2004. godine proizilazi da je liječenje apelanta završeno 1996. godine. S obzirom na ovu okolnost, rokovi zastarijelosti iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima su počeli tad i teći, tj. tad je apelant postao potpuno svjestan nastale štete i budućih posledica, pa je prigovor zastarijelosti mogao osujetiti da je tužbu podnio do kraja 1999. godine. Kako je tužbu podnio tek 18. oktobra 2001. godine, prigovor zastare je osnovan. Nadalje, sud je ocjenio da je priznanje prava na invalidninu apelantu u skladu sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, nema značaj priznanja potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu člana 378. Zakona o obligacionim odnosima koje bi uzrokovao prekid zastarijelosti. Sud je utvrdio da se objektivni rok zastarijelosti iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a na koji se apelant pozvao, može uzeti u obzir samo „ako nije protekao subjektivni rok od tri godine“ iz stava 1. istog člana, a što u ovom predmetu nije slučaj. U pogledu nemogućnosti primjene roka iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, sud se u cijelini pozvao na razloge date u presudi Okružnog suda u pogledu nemogućnosti primjene ovog člana.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Povreda prava na pravično suđenje ogleda se u činjenici da osporene presude Vrhovnog i Okružnog suda pogrešno tumače početak roka zastarijelosti iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Po apelantu, Vrhovni sud je dao tumačenje i to pogrešno samo za jedan, od zakonom propisanih kumulativnih uslova, koji trebaju biti ispunjeni da bi rok zastarijelosti počeo teći. Apelant samtra da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva ne samo da je šteta nastala, već i saznanje o obimu i visini štete, a pod saznanjem za za učinioca, saznanje o okolnostima u kojim, po odštetnom pravu, određeni subjekt odgovara za naknadu štete. Nadalje, apelant ističe da rok zastarijelosti kod neimovinske štete počinje teći od onog dana kad su pojedini vidovi štete dobili oblik konačnog stanja, a što sudovi u postupku uopšte nisu utvrdili. „Doznati štetu“ po apelantu znači utvrditi i njenu visinu, a to je, u slučaju povrede oštećenika, tek kad i konačno „dođe stručno mišljenje šta je oštećenik zadobivenom povredom izgubio“. U vezi sa navedenim, apelant smatra da su Vrhovni i Okružni sud pogrešno utvrdili da je zastarijelost počela teći od dana završetka liječenja, umjesto od dana dobijanja stručnog mišljenja vještaka medicinske stuke, 19. jula 2004. godine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje u osnovi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenim presudama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, a na temelju predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi propustili da cijene ispunjenost kumulativnih usova iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, tj. postojanje štete i saznaje za lice koje je štetu učinilo. Na ovakav zaključak nedvosmisleno upućuju obrazloženja osporenih presuda. U presudi Vrhovnog suda zauzeto je stanovište da citirani član «ima u vidu saznanje za sve elemente štete, na osnovu kojih se može podići tužba kod nadležnog suda, a što podrazumjeva i njen obim». U tom smislu, u apelaciji se neosnovano navodi da je Vrhovni sud cijenio samo jedan od razloga, tj. obim nastale štete, koji moraju biti ispunjeni u smislu citiranog člana, da bi rok zastarijelosti počeo teći. Nadalje, apelant smatra da su postupajući sudovi pogrešno tumačili momenat saznanja za nastalu štetu, tj. da je u konkretnom slučaju «doznati za štetu znači utvrditi i njen obim i visinu», a to je, u njegovom slučaju nalaz i mišljenje vještaka medisinske struke od 19. jula 2004. godine, a ne završetak liječenja u 1996. godini. Naime, apelant smatra da je tek na temelju ovakvog stručnog mišljenja sazanao šta je zadobivenim povredama izgubio. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su identični navodi već izneseni u reviziji na presudu Okružnog suda, te da je Vrhovni sud na jasan i nedvosmislen način obrazložio da je završetak liječenja cijenjen kao momenat saznaja za štetu upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je konstatovao da je liječenje završeno 1996. godine. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da je to trenutak u kom se saznaje za stepen umanjenja životne aktivnosti, jačinu i trajanje pretrpljenog straha i bola, buduće posledice ovih pojava, u pravilu završetak liječenja jer je u tom momentu apelant postao svjestan nastale štete i svih budućih posledica.

14. Cijeneći sve predočeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi osporenim odlukama povrijedile ustavna prava apelanta, ili ih zanemarili, kao ni da su proizvoljnom ili diskriminacijskom primjenom relevantnih zakona povrijedili neko od apelantovih procesnih prava. Nadalje, razlozi sudova na kojima su temelji svoju odluku i primjenu važećih propisa, jasni su i detaljno obrazloženi, a apelant nije predočio Ustavnom sudu dokaze koji bi upućivali na suprotan zaključak.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović