Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1273/07 (Z. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Naknada
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1273/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1273/07, rješavajući apelaciju Zorana Marinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Marinkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
127/05 od 2. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Marinković iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Zoran Jovanović iz Pala, podnio je 30. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-127/05 od 2. februara 2007. godine.
2. Prvostepenim Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-I-
16/01 od 5. maja 2002. godine, određena je naknada apelantu/predlagaču kao ranijem nosiocu prava raspolaganja za preuzeto zemljište pobliže opisano u dispozitivu rješenja u ukupnom iznosu od 13.440,00 KM, a protivnik predlagača tadašnji Grad Srpsko Sarajevo (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) je obavezan da isplati taj iznos apelantu sa zakonskom zateznom kamatom od 15. maja 2002. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.500,00 KM sa kamatom od 15. maja 2002. godine, a sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom izvršenja.
3. Drugostepenim Rješenjem tadašnjeg Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-173/03 od 25. februara 2004. godine, žalba protivnika predlagača je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
4. Protiv drugostepenog rješenja protivnik predlagača je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud Rješenjem, broj Rev-127/05 od 2. februara 2007. godine, uvažio i Rješenje Okružnog suda, broj Gž-
173/03 od 25. februara 2004. godine, preinačio na taj način da je žalbu protivnika predlagača uvažio, a prvostepeno Rješenje Osnovnog suda, broj R-1-16/01 od 15. maja 2002. godine, je preinačio tako da je prijedlog apelanta za određivanje naknade odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da Grad Srpsko Sarajevo ne može biti stranka u postupku za utvrđivanje naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište, a samim tim ni obavezan na isplatu te naknade. Vrhovni sud je naglasio da članom 6. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SR BiH» br. 34/86, 1/90, 29/90, te «Službeni glasnik RS» br. 29/94, 23/98 i 5/99, u daljnjem tekstu: ZOGZ), koji je bio na snazi u vrijeme preuzimanja zemljišta, propisano je da opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima propisanim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. U skladu sa navedenom odredbom doneseno je i rješenje u upravnom postupku od strane Opštinskog sekretarijata za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina, kojim je od prednika apelanta preuzeta sporna parcela, upisana u Pl-1038 K.O. Pale u korist Opštine Pale. Dakle, korisnik preuzimanje može biti samo opština bez obzira kako je ona nakon preuzimanja raspolagala preuzetim zemljištem. Istovremeno, to znači da je opština i obveznik isplate naknade za preuzeto zemljište. U postupku utvrđivanja naknade sud je vezan rješenjem donesenim u upravnom postupku o preuzimanju zemljišta kako u pogledu ranijeg vlasnika izuzetog zemljišta, tako i u pogledu korisnika preuzimanja, odnosno obveznika isplate naknade za preuzeto zemljište. Obveznik naknade za preuzeto zemljište određen je i članom 44. stav 3. ZOGZ kojim je propisano da naknadu za preuzeto zemljište plaća opština na čijem području se zemljište nalazi. U vrijeme preuzimanja predmetnog zemljišta (12. marta 1997. godine) opština Pale je bila u sastavu tadašnjeg Grada Srpsko Sarajevo po odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Srpskom gradu Sarajevo za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Ulaskom u sastav tadašnjeg Grada Srpsko Sarajevo pravni subjektivitet opštine se nije izmijenio, niti su se izmijenila prava i obaveze opštine u pogledu gradskog građevinskog zemljišta, tako da su nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano smatrali da tadašnji Grad Srpsko Sarajevo ima obavezu isplate naknade za gradsko građevinsko zemljište.
5. Vrhovni sud je takođe istakao da su se nižestepeni sudovi neovlašteno i nepotrebno bavili zakonitošću donošenja upravnog akta kojim je predmetno zemljište preuzeto, jer prema članu 44. stav
2. ZOGS raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, odnosno njegov pravni sljednik stiče pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta opštini. Vrhovni sud je dalje naveo da osnovni uslov da bi sudovi uopšte mogli raspravljati o naknadi za preuzeto zemljište je pravosnažnost rješenja o preuzimanju, a u konkretnom slučaju na kopiji rješenja koje se nalazi u spisu ne postoji klauzula pravosnažnosti, niti je prvostepeni sud tu pravosnažnost provjeravao tokom postupka. Takođe ni u ostale elemente upravnog akta (provjera istovjetnosti potpisa, provjera ispravnosti ovlaštenja za zastupanje u upravnom postupku i sl.) sudovi se nisu mogli upuštati u postupku utvrđivanja naknade za, a titularu prava na naknadu, odnosno ranijem korisniku preuzetog zemljišta preostaje mogućnost preispitivanja zakonitosti tog akta samo u upravnom postupku pravnin sredstvima propisanim Zakonom o upravnom postupku ukoliko za to postoje uslovi. S obzirom na navedeno zbog nepostojanja stvarne legitimacije na strani protivnika predlagača, odnosno nepostojanja obaveze isplate naknade za preuzeto zemljište tadašnjeg Grada Srpsko Sarajevo, Vrhovni sud nije ipitivao pravilnost utvrđivanja visine naknade.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je Vrhovni sud u predmetnom postupku pogrešno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava kada je odbio prijedlog apelanta za utvrđivanje naknade za eksproprisano zemljište zbog nedostatka stvarne legitimacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov prijedlog za određivanje naknade za eksproprisano zemljište zbog nedostatka stvarne legitimacije. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
11. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović