Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1653/07 (D. O.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 38
- Zakon o parničnom postupku · čl. 3
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1653/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1653/07, rješavajući apelaciju Džafe Omerdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafe Omerdića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001.0-Gž-
07-000 070 od 25. aprila 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj I-161/98 od 20. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džafo Omerdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001.0-Gž-07-000 070 od 25. aprila 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-161/98 od 20. novembra 2006. godine. Apelant je 2. jula 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj P 624/97 od 11. jula 1997. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-127/98 od 14. maja 1998. godine, razveden je brak između apelanta i Mare Đug, a njihova djeca su povjerena na djelomično čuvanje, odgajanje i izdržavanje apelantu, dok je Mara Đug obavezana da za njihovo izdržavanje doprinosi mjesečno od po 20% od plaće, počevši od 24. decembra 1996. godine pa ubuduće dok za to postoje zakonski uslovi.
3. Općinski sud je, prema odredbama tada važećeg Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH» br. 21/79 i 44/89, u daljnjem tekstu: Porodični zakon) podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda, broj P 624/97 od 11. jula 1997. godine, u ime djece apelanta i izvršenice Mare Đug (u daljnjem tekstu: izvršenica). Općinski sud je 15. oktobra 1998. godine donio Rješenje o izvršenju, broj I. 161/1998, kojim je odredio predloženo izvršenje. Protiv navedenog izvršenja izvršenica je podnijela prigovor koji je Rješenjem Općinskog suda, broj I-161/98 od 20. novembra 2006. godine, djelimično usvojen pa je obustavljeno izvršenje radi naplate izdržavanja Damira Omerdića za period od 24. decembra 1996. godine pa ubuduće, a za Daria Omerdića za period od 20. maja 2003. godine pa ubuduće, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na izdržavanje malodobnog Damira Omerdića za period od 24. decembra 1996. godine do 26. decembra 1997. godine i malodobnog Daria Omerdića za period od 24. decembra 1996. godine do 20. maja 2003. godine rješenje o izvršenju održano na snazi, a prijedlog apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos izdržavanja je odbijen.
4. Rješavajući o žalbama apelanta i izvršenice, Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 001.0-Gž-
07-000 070 od 25. aprila 2007. godine, kojim je žalbu izvršenice uvažio i preinačio pobijano Rješenje Općinskog suda, broj I-161/98 od 20. novembra 2006. godine, tako da je prigovor izvršenice usvojio u cijelosti, a rješenje o izvršenju u cijelosti je obustavljeno i ukinute su provedene radnje, dok je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju spisa, prvostepeni sud u skladu sa tada važećim odredbama Porodičnog zakona po službenoj dužnosti podnio prijedlog za izvršenje u ime djece apelanta i izvršenice, iako je već tada Damir Omerdić bio punoljetan jer je rođen 26. decembra 1979. godine, a tokom prvostepenog postupka postao je punoljetan i Dario Omerdić jer je rođen 20. maja 1985. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da od momenta punoljetstva, u smislu člana 3. stav 1. u vezi sa članom 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP) tražitelji izvršenja mogu slobodno raspolagati zahtjevima o kojima se vodi postupak, pa Općinski sud nije pravilno ocijenio njihove izjave o povlačenju prijedloga za izvršenje zbog toga što je izvršenica u cijelosti izmirila obavezu izdržavanja prema njima, jer po ocjeni Kanatonalnog suda, Općinski sud je kod ovakvog raspolaganja tražitelja izvršenja bio dužan u smislu člana 38. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 32/03, 52/03 i 39/06, u daljnjem tekstu: ZIP) u cijelosti obustaviti izvršenje. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je žalbu izvršenice uvažio, a žalbu apelanta je odbio kao neosnovanu u smislu odredbe člana 235. tačka 2.i 3. ZPP-a u vezi sa članom 21. ZIP-a.
6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi povrijedili odredbe materijalnog i procesnog prava kada su na osnovu izjava djece donijeli rješenje o obustavi izvršnog postupka. Ističe da niko nije mogao primiti ni odreći se prava na izdržavanje osim onoga na koga je sud naslovio da ima primiti izdržavanje za oboje djece u presudi kojom je brak između njega i izvršenice razveden, a to je u konkretnom slučaju jedino i isključivo apelant.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za obustaljanje konkretnog izvršnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe ZIP-a i ZPP-a i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović