Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1599/07 (A. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1599/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1599/07, rješavajući apelaciju Arsenija Mirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arsenija Mirića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06 000859 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda Zenica broj Gž-1400/05 od 6. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Visoko broj VP 40/03 od 1. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Arsenije Mirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06 000859 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1400/05 od 6. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda Visoko (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj VP 40/03 od 1. jula 2005. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 4. jula i 22. oktobra 2007. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 13. februara 2003. godine, protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Zeničko-Dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Općine Visoko (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da je 5. marta 1996. godine, bio prinuđen da napusti svoju imovinu u Čekrčićima jer njemu i njegovoj imovini nije bila pružena adekvatna zaštita. Apelant je istakao da mu je na imovini pričinjena šteta i to na kući sa pomoćnim objektima, šumi i voćnjaku a pokradena mu je i stoka i pokretne stvari iz kuće, te je predložio da sud obaveže tužene, da mu nadoknade štetu u iznosu od 200.000,00 KM. Za pričinjenu štetu smatra odgovornim tužene jer nisu poduzeli ništa da zaštite njegovu imovinu,

3. Općinski sud je presudom broj VP 40/03 od 1. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1400/05 od 6. aprila 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Apelant je obavezan da drugotuženom isplati troškove postupka u iznosu od 2.892,00 KM.

4. Općinski sud je prije svega razmatrao prigovore tuženih koji su se odnosili na nedostatak pasivne legitimacije i utvrdio da je prigovor prvotuženog osnovan jer niti jednom odredbom Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 1/96) nije propisana obaveza organa Federacije da neposredno pruža zaštitu imovine građana, niti su organi Federacije u ovoj oblasti nadređeni organima kantona. Prvostepeni sud je utvrdio odgovornost trećetuženog za nastalu štetu jer je propustio da postupi u skladu sa Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službeni list RbiH», br. 11/93 i 13/94) odnosno što je propustio da predmetne nekretnine apelanta stavi pod svoje upravu, dok odgovornost drugotuženog postoji zato što je policija u vrijeme pričinjavanja štete bila u nadležnosti kantona i što je rad policije u tom periodu u odnosu na zaštitu imovine apelanta ocijenjen kao nedovoljan. Međutim, zaključio je sud, iako je pričinjena šteta u uzročnoj vezi sa radnjama drugotuženog i trećetužetnog odnosno njihovim propuštanjem da zaštite imovinu apelanta, apelant nije pružio dokaz o visini nastale štete, te je njegov zahtjev odbijen.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da prvotuženi nije pasivno legitimisan kao i zaključak da apelant ničim nije dokazao visinu pričinjene štete na svojoj pokretnoj i nepokretnoj imovini. Međutim, Kantonalni sud smatra neispravnim stav prvostepenog suda da su za pričinjenu štetu odgovorni drugotuženi i trećetuženi. Sud je istakao da je članom 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana propisano da općina odgovora vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njezinu upravu a prema članu 8. navedenog zakona uslov za pokretanje postupka za stavljanje nekretnina pod upravu opštine je postojanje inicijative za pokretanje tog postupka o kojoj odlučuje nadležni općinski organ uprave koji donosi i rješenje kojim se pokreće postupak za stavljanje nekretnine pod upravu općine. Sud je istakao da među strankama nije sporno da nekretnine apelanta nisu bile proglašene napuštenim, da ih trećetuženi nije stavio pod svoju upravu, pa je zaključio da ne može postojati odgovornost drugotuženog i trećetuženog za pričinjenu štetu na stvarima apelanta, odnosno da nisu pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari Sud je zaključio da, iako se razlozi prvostepenog suda u odnosu na odgovornost drugotuženog i trećetuženog za štetu pričinjenu apelantu ocijenjeni pogrešnim, to ne može biti osnov za preinačenje, jer je odbijanjem tužbenog zahtjeva donesena pravilna odluka.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1400/05 od 6. aprila 2004. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000859 od 8. maja 2007. godine, reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanta zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani sva tri tužena. Sud je naveo da je sam apelant u tužbi i u svom iskazu naveo da je ključeve od kuće i garaže dao izbjeglicama iz Rogatice te da trećetuženi nije nikada njegove nekretnine proglasio napuštenim po odredbama tada važećeg Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, niti ih stavio pod svoju upravu. Vrhovni sud je pojasnio da samo u slučaju da je trećetuženi postupio po odredbama čl. 7, 9, i 11. tog zakona, apelant bi eventualno imao pravo na naknadu za oštećenje svojih pokretnih i nepokretnih stvari po odredbama člana 17. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 do 15/02). Nekretnine koje nisu proglašene napuštenim niti stavljene pod upravu općine, istakao je sud, se prema odredbi člana 17. spomenutog zakona izjednačavaju sa nekretninama za koje je to učinjeno samo u pogledu vraćanja tih nekretnina vlasnicima koji su ih napustili 4. aprila 1998. godine ali ni jednom odredbom tog zakona, pa ni nekog drugog, nije predviđeno da za štetu na nekretninama napuštenim zbog ratnih dejstava ili poratnih okolnosti odgovara zajednica lokalne samouprave-općina. Za štetu u konkretnom slučaju ne može odgovarati ni Federacija kao društveno politička zajednica po odredbama člana 180. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03), jer do štete na apelantovoj imovini nije došlo, niti on to tvrdi, uslijed akta nasilja, terora ili prilikom javnih demonstracija i manifestacija, kada bi za štetu eventualno odgovarao drugotuženi po odredbama Zakona o obligacionim odnosima i odredbama člana III/4.a Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH a čiji bi policijski organi bili dužni da spriječe takvu štetu. Na kraju sud je istakao da apelant i u reviziji ponavlja da je do štete na njegovoj imovini došlo zbog krađe i razbojništva od strane nepoznatih lica a za štetu prouzrokovanu tim krivičnim djelom odgovaraju neposredno učinioci a ne organi vlasti.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana. Apelant je također naveo da je podnio krivične prijave policijskoj upravi u Visokom za krivična djela teške krađe stoke i devastiranje kuće ali da po prijavama nije pokrenut postupak niti je neko od organa tužilaštva, suda ili općine izašao na lice mjesta da makar preventivno djeluje na zaštiti imovine. Apelant je istakao da je nadležni općinski organ bio u obavezi da zapisnički opiše stanje imovine i da procjeni štetu na istoj prilikom povrata a što nije učinio.

9. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo unutrašnjih poslova Zenica-Uprava policije Visoko (u daljnjem tekstu: Uprava policije) je istaklo da je povodom usmene krivične prijava apelanta koja je zaprimljene na zapisnik 9. marta 1996. godine a protiv nepoznatog izvršioca u kojoj je navedeno da je u periodu od 5. do 8. marta 1996 godine izvršena provalna krađa u njegovoj porodičnoj kući i da su otuđeni predmeti u vrijednosti od 5.000,00 DEM, izvršena provjera navoda te su saslušani svjedoci H.Č, A.Č, Z.K, i I.T. Navedeni svjedoci su u svojim iskazima istakli da su apelantu pomagali utovariti stvari iz kuće u kamion nakon čega je kuća ostala prazna a nisu se mogli sjetiti da li su se na kući nalazili prozori i vrata. Zapisnik o prijemu usmene prijave zajedno sa izjavama svjedoka Uprava policije je dostavila Općinskom javnom tužilaštvu Visoko 5. februara 2002. godine. Policijska uprava je istakla da je poduzela sve operativne mjere i radnje u cilju prikupljanja potrebnih činjenica na rasvjetljavanju prijavljenog slučaja, kojom prilikom nisu došli do podataka da li je izvršeno krivično djelo i ko je počinilac.

10. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo Zeničko–Dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) navodi sadržaj krivične prijave koju je Općinsko javno tužilaštvo Visoko primilo od Policijske uprave 5. februara 2002. godine te ističe da je kompletan spis preuzelo nakon ukidanja Općinskih tužilaštava. Obzirom da Policijska uprava nije otkrila počinioca prijavljenog krivičnog djela, tužilaštvo je istaklo da nije poduzimalo nikakve radnje već je spis vođen, kao i svi ostali predmeti po krivičnim prijava po nepoznatim izvršiocima, u evidencijama do eventualnog otkrivanja počinioca. Kako je u međuvremenu došlo do zastarjelosti krivičnog gonjenja, a počinilac nije otkriven spis je pripremljen za arhiviranje.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

13. U odnosu na apelantove navode u kojima povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo.. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, utvrdili da apelant nije dokazao da su tuženi pasivno legitimisani u konkretnom parničnom postupku, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi i reviziji koju su razmatrali Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa ostalim navodima tj o navodima o kršenju prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koje se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi navoda apelanta da je podnio krivične prijave Policijskoj upravi za krivična djela teške krađe ali da po prijavama nije pokrenut postupak, Ustavni sud napominje da država ima pozitivnu obavezu da provede službenu istragu (vidi presudu u predmetu Assenov and Others v. Bulgaria, od 28. oktobra 1998, Reports 1998-VIII, str. 3290, stavak 102, od novijih izvora vidi Evropski sud, Šečić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2007, zahtjev broj 40116/02). Međutim, Ustavni sud, kao relevantan, naglašava i stav iz sudske prakse Evropskog suda po kojem se opseg naprijed navedene obaveze koju ima država odnosi na načine njenog ostvarivanja, a ne na rezultat. (vidi, mutatis mutandis, predmet Menson v. the United Kingdom (dec.), br. 47916/99, ECHR 2003-V). U konkretnom slučaju iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da su nadležni državni organi poduzeli sve razumne korake koji su im bili na raspolaganju odnosno preduzeli su operativne mjere i radnje u cilju prikupljanja potrebnih činjenica na rasvjetljavanju prijavljenog slučaja kojom prilikom nisu došli do podataka da li je izvršeno krivično djelo i ko je počinilac. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i ove navode apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1599/07 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio