Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/07 (Angrocentar» a.d. Jezero)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1661/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1661/07, rješavajući apelaciju «Angrocentra» a.d. Jezero, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Angrocentra» a.d. Jezero podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-483/04 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Angrocentar» a.d. Jezero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera kojeg zastupa Ranko Vulić advokat iz Banja Luke, podnio je 9. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-483/04 od 7. marta 2007. godine.
2. Direkcija za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju) rješenjem broj 01-1210-4/99 od 6. jula 2001. godine, odobrila je Program privatizacije apelanta u postupku privatizacije državnog kapitala u vrijednosti od 848.896,00 KM što u odnosu na ukupni osnovni kapital predstavlja 100% preduzeća. Navedenim rješenjem predviđeno je da se 10% vrijednosti akcija državnog kapitala prenosi na Fond PIO, 5% vrijednosti akcija državnog kapitala da se prenosi u Fond za restituciju a preostali dio državnog kapitala privatizovati će se po sljedećem metodu i to 55% vaučer ponudom a 30% metodom licitacije. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Direkcija za privatizaciju utvrdila da je dostavljeni Program sačinjen u skladu sa odredbama čl. 8. i
9. Uredbe o utvrđivanju metodologije za pripremu programa privatizacije državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik RS», broj 27/98, u daljnjem tekstu: Uredba). Kontrolom Programa, Direkcija za privatizaciju je konstatovala i nedostatke i iste pobrojala u obrazloženju od tačke 1 do 19.
3. Opština Jezero (u daljnjem tekstu: tužitelj) je protiv Direkcije za privatizaciju tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenula upravni spor, radi poništenja rješenja broj 01-1210-4/99 od 6. jula 2001. godine. U tužbi je navedeno da nije pravilno primijenjen Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik RS», broj 24/98, u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) te da je dio imovine koje je državno preduzeće Angrocentar» a.d. Jezero-apelant, prijavilo kao svoje sporno i da po zakonu ne ulazi u Program privatizacije. Tužitelj je istakao da se radi o gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj-državnoj svojini, koje prema članu 8. u vezi sa članom 4. Zakona o privatizaciji, ne može biti predmet privatizacije a odnosi se na zemljište upisano u PL-969 k.o. Jezero (po novom premjeru) u ukupnoj površini od 24.290 m2, odnosno upisano u z.k. ul. Broj 1412 k.o. Jezero po starom premjeru. Predložio je da se tužba uvaži i poništi osporeno rješenje u djelu koji se odnosi na gradsko građevinsko zemljište.
4. Vrhovni sud je presudom broj U-794/01 od 7. maja 2003. godine tužbu djelomično uvažio, osporeni akt poništio u dijelu kojim je odobren Program privatizacije u pogledu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta upisanog u PL-969 k.o. Jezero (po novom premjeru) odnosno upisano u zk.ul.broj 1412 k.o. Jezero (po starom premjeru). U preostalom djelu osporeni akt je ostao neizmijenjen.
5. U obrazloženju presude sud je naveo da iz pobijanog akta proizilazi da je Direkcija za privatizaciju prihvatila da je Program apelanta sačinjen u skladu sa Uredbom, međutim iz odredbi čl. 4, 5, 6. i 10. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH», br. 1/90 i 29/90, i Službenog glasnika RS», br. 29/94, 23/98 i 5/99), proizilazi da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine, odnosno da se neizgrađeno građevinsko zemljište ne može otuđiti. Sud je dalje istakao da je članom 10. navedenog zakona propisano da su zaključeni pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta ništavi. Sud je zaključio da je tužena-Direkcija za privatizaciju povrijedila materijalno pravo na štetu tužioca time što je dio imovine koju je apelant prijavio kao svoju a koja je inače sporna, unio u program privatizacije iako se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj-državnoj svojini koje je izvan prometa (član 8. u vezi sa članom 4. Zakona o privatizaciji).
6. Apelant je u svojstvu zainteresovanog lica u predmetnom upravnom sporu blagovremeno podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog navedenom presudom Vrhovnog suda broj U-
749/01 od 7. maja 2003. godine. Apelant je u tužbi za ponavljanje postupka istakao da mu protivno članu 32. u vezi sa članom 16. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 12/94) nije dostavljena tužba na odgovor te mu nije data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu. Predložio je da se dozvoli ponavljanje postupka, stavi van snage presuda Vrhovnog suda broj U-749/01 od 7. maja 2003. godine, i da se u novom postupku donese odluka kojom će se kao neosnovana odbiti tužba tužitelja.
7. Vrhovni sud je presudom broj U-483/04 od 7. marta 2007. godine, tužbu uvažio, dozvolio ponavljanje postupka okončanog presudom tog suda broj U-794/01 od 7. maja 2003. godine, i tu presudu stavio van snage a predmetnu stvar riješio tako što je uvažio tužbu tužitelja protiv rješenja Direkcije za privatizaciju broj 01-1210-4/99 od 6. jula 2001. godine i poništio ga u dijelu kojim je odobren program privatizacije apelanta u pogledu neizgrađenog građevinskog zemljišta u površini od 24.290 m2 upisanog u PL-969 k.o. Jezero (novi premjer) odnosno u z.k. ul. 1412 k.o. Jezero po starom premjeru, dok je u preostalom djelu osporeni akt ostao neizmijenjen.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o odobrenju programa privatizacije državnog kapitala apelanta pa je apelant u smislu člana 16. Zakona o upravnom sporu kao zainteresovano lice trebalo da ima položaj stranke u upravnom sporu u kojem se odlučivalo o zakonitosti upravnog akta kojim je o privatizaciji rješavano. Sud je naveo da je u upravnom sporu koji je okončan presudom broj U-794/01 od 7. maja 2003. godine, zaista protivno odredbi člana 32. stav 1. Zakona o upravnom sporu, tužba nije dostavljena na odgovor apelantu kao zainteresovanom licu te mu nije bilo omogućeno da učestvuje u upravnom sporu. Ta nepravilnost, nastavio je dalje sud, je u smislu člana 51. stav 1. točka 6. Zakona o upravnom sporu i razlog za ponavljanje postupka i osnov što je postupak okončan ranijom presudom ponovljen, a apelantu data mogućnost da učestvuje u sporu što je apelant i iskoristio dostavljajući odgovor na tužbu tužitelja-
Opštine Jezero. Sud je također naveo da ranije preduzete procesne radnje kao i sadržaj odgovora apelanta na tužbu upućuju na identičan zaključak kao i u presudi broj U-794/01 od 7. maja 2003. godine, da je osporeni akt nezakonit u onom dijelu kojim je odobren program privatizacije i neizgrađenog građevinskog zemljišta. Sud je istakao da je članom 4. tada važećeg Zakona o privatizaciji propisano da gradsko građevinsko zemljište na kojem se stiče trajno pravo korištenja a taj status ima neizgrađeno građevinsko zemljište, ne ulazi u imovinu preduzeća čiji se kapital privatizuje. Izuzimanje određene stvari iz imovine preduzeća u privatizacionim postupcima podrazumijeva i nemogućnost da se vrijednost te imovine unese u početnu prodajnu cijenu kapitala koji se privatizuje i iskaže u početnom bilansu stanja, pa se prodajom ta imovina i ne može prenijeti u korist nekog fizičkog ili pravnog lica.
9. Apelant je smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Vrhovni sud postupao pristrasno jer je «preuzeo ulogu asistenta Republičkog javnog pravobranioca» pomažući mu da formuliše petit tužbe. Navodi da sud pomaže «visoko obučenom profesionalcu»tako što petit tužbe koji je formulisao «visoko obučeni profesionalac» proširuje navodeći pojam «neizgrađeno građevinsko zemljište». Također povredu navedenih prava apelant vidi u tome što Vrhovni sud u obrazloženju presude ne komentariše navode apelanta date u odgovoru na tužbu niti komentariše dokaze koje je apelant priložio. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedovoljnog obrazloženja osporene presude i zbog pristrasnosti suda.
13. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je utvrdio da je nedostavljanjem tužbe apelantu kao zainteresovanom licu bilo onemogućeno da učestvuje u sporu a na šta ima pravo u smislu člana 32 Zakona o upravnom sporu te je tužbu apelanta za ponavljanje postupka okončanog presudom tog suda broj U-749/01 od 7. maja 2003. godine, usvojio i navedenu presudu stavio van snage. Ustavni sud primjećuje da je apelantu u ponovljenom postupku data mogućnost da učestvuje u postupku, dostavljanjem tužbe na koju je apelant dao odgovor a Vrhovni sud predmetnu stvar riješio tako što je uvažio tužbu tužitelja i osporeni akt poništio u dijelu kojim je odobren Program privatizacije državnog kapitala u DP «Angocenrtar» u pogledu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta.
14. U vezi prigovora apelanta koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe (član 39. Zakona o upravnim sporovima, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94), a sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (član 38. Zakona o upravnom sporu)
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud je u ponovljenom postupku za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Vrhovni sud je u obrazloženju presude (strana 2) opširno interpretirao sadržaj apelantove tužbe za ponavljanje postupka u kojoj je pored zakonskog osnova za ponavljanje postupka apelant naveo i razloge i dokaze za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Također Vrhovni sud je upravo suprotno navodima apelanta u obrazloženju presude istakao da: Ranije preduzete radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja koji su zadovoljeni naknadnim dostavljanjem tužbe na odgovor i zainteresovanom licu i sadržaj tog odgovora […,] upućuju na zaključak da je osporeni akt nezakonit u onom djelu kojim je odobren program privatizacije i neizgrađenog građevinskog zemljišta Dakle, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je dao detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Iz stanja u spisu i navoda iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, niti da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
16. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud postupao pristrasno jer je «na sebe preuzeo ulogu asistenta Republičkog javnog tužioca pomažući mu da formuliše petit», Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju činjenica da je sud u osporenoj presudi stilski i jezički uobličio dispozitiv presude ne mijenjajući istovjetnost tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj osporavao akt Direkcije za privatizaciju, samo po sebi, nije dokaz da je sud pristrasan. Osim ovih navoda apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučivao u vijeću trojice sudija u upravnom sporu bio pristrasan.
17. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelant o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pristrasnosti suda i nedovoljno obrazloženoj presudi, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio apelantove navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović