Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1972/07 (M. H. i Ž. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1972/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1972/07, rješavajući apelaciju Midhata Honde i Žana Matića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Honde i Žana Matića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž- 1758/07 od 21. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhat Hondo i Žan Matić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senka Nožica advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 24. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1758/07 od 21. jula 2005. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 12. januara 2009. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2251/05 od 9. februara 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata koja je podnesena 31. oktobra 2005. godine a kojom su apelanti osporavali presudu Kantonalnog suda broj Gž-1758/07 od 21. jula 2005. godine, zbog toga što su protiv te presude apelanti izjavili reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000018 od 5. decembra 2006. godine, revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga.

3. Činjenice predmeta koji proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način

4. Općina Vogošća (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnijela je 7. novembra 2000 godine Općinskom sudu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu predloživši da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništav i bez stvarne važnosti Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) broj 21-03/1-19-797-6 zaključen u Sarajevu 14. juna 2000 godine u postupku male privatizacije između Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanata, a radi kupoprodaje poslovnog prostora u Vogošći ul. Igmanska broj 41.

5. U obrazloženju tužbe tužitelj je naveo da je sporni poslovni prostor njegovo vlasništvo a da je prodaja tog prostora izvršena u postupku male privatizacije poslovnih prostora u smislu člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00 i 54/00, u daljnje tekstu: Zakon o privatizaciji preduzeća). Tužitelj je istakao da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud Federacije), utvrdio da navedeni član zakona nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u danjem tekstu: Ustav Federacije) te je predmetni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, zaključen nakon donošenja odluke Ustavnog suda Federacije, protivan Ustavu Federacije.

6. Na ročištu od 12. augusta 2002. godine sud je donio rješenje kojim je dozvolio učešće u parnici Nazifu Smajiću u svojstvu umješaća na strani tužitelja.

7. Općinski sud je presudom broj P-1795/00 od 2. septembra 2002. godine, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz obavezu da tužitelj tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.

8. U obrazloženju presude sud je istakao da je predmetni ugovor zaključen na osnovu člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća kojim je regulisana mala privatizacija tj. postupak kojom se ista provodi. Sud je utvrdio da je prvotuženi proveo postupak privatizacije predmetnog poslovnog prostora, vlasništvo tužitelja i donio odluku broj 21-03/1-19-797-5 od 2. marta 2000 godine, o izboru najpovoljnije ponude na tenderu broj 257. za prodaju predmetnog poslovnog prostora, proglasivši najpovoljnijom ponudu apelanata pod šifrom «EUROPA». Obzirom da je Ministarstvo privrede Federacije Bosne i Hercegovine kao drugostepeni organ, rješenjem broj 07-03-19-39/00 od 25. aprila 2000 godine, odbilo žalbu Zijada Devića i umješaća, izjavljenu na odluku prvotuženog od 2. marta 2000 godine, sud je zaključio da je postupak privatizacije predmetnog poslovnog prostora završen 25. aprila 2000. godine, nakon čega je i zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji. Apelanti su izvršili obavezu plaćanja po ugovoru a prvotuženi je ta sredstva prenio na račun tužitelja.

9. Sud je dalje istakao da je nakon provedene procedure male privatizacije 31. maja 2000 godine u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine broj 20/00 objavljena presuda Ustavnog suda Federacije kojom se utvrđuje da član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća nije u skladu sa Ustavom Federacije. Prema tome, zaključio je sud, odluka Ustavnog suda Federacije je objavljena nakon što je završen postupak privatizacije predmetnog poslovnog prostora koji je proveden u skladu sa zakonom. Odluka Ustavnog suda Federacije je implementirana članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća («Službene novine Federacije BiH», broj 61/01) koji je stupio na snagu tek 1. januara 2002. godine i kojom je predviđeno da se briše član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća, te prema mišljenju suda, ne postoji pravni osnov da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora.

10. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda broj P-1795/00 od 2. septembra 2002. godine izjavio tužitelj, Kantonalni sud je presudom broj Gž-1758/04 od 21. jula 2005. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora broj 21-03/1-19-797-6 zaključen u Sarajevu 14. juna 2000 godine, između prvotuženog kao prodavca i apelanata kao kupaca, ništav i ne proizvodi pravno dejstvo.

11. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prodaja predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja izvršena u postupku male privatizacije poslovnih prostora Općine u smislu člana 29. Zakona o privatizaciji preduzeća, na osnovu raspisanog tendera, vrednovanja podnesenih ponuda te odluke prvotuženog o izboru najpovoljnije ponude koja je postala konačna 25. aprila 2000 godine. Ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen je između prvotuženog kao prodavca i apelanata kao kupaca 14. juna 2000 godine. Sud je istakao da je presudom Ustavnog suda Federacije broj U-8/99 od 28. marta 2000 godine, utvrđeno da član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća nije u skladu sa Ustavom Federacije jer imovina općine nema karakter imovine preduzeća pa je navedenim članom povrijeđeno ustavno pravo općine i njena autonomija u korištenju i raspolaganju imovinom i time mogućnost ostvarivanja sredstava za lokalnu samoupravu. Članom IV c 12 Ustava Federacije, pojasnio je sud, propisano je da su odluke Ustavnog suda Federacije konačne i obavezujuće, posebno kada se utvrdi da zakon ili drugi propis nije u skladu sa Ustavom Federacije, a zakonom o postupku pred Ustavnim sudom Federacije (čl. 40 i 41) izričito je propisano da se zakon za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom Federacije, neće primjenjivati od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda Federacije u Službenim novinama Federacije BiH. Obzirom da je odluka Ustavnog suda Federacije objavljena u Službenim novinama Federacije BiH, broj 20/00 od 31. maja 2000 godine a predmetni ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora zaključen po objavljivanju presude kojom je utvrđeno da član 29. Zakona o privatizaciji preduzeća nije u skladu sa Ustavom Federacije, Kantonalni sud je zaključio da se radi o apsolutno ništavom ugovoru u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03)

12. Na kraju sud je istakao da je pogrešan stav prvostepenog suda da je prodaja poslovnog prostora u postupku male privatizacije metodom tendera završena donošenjem konačne odluke o izboru najpovoljnije ponude. Naime, poslije konačne odluke o izboru najpovoljnije ponude slijedi faza poziva odabranom ponuđivaću na zaključenje ugovora i zaključivanje ugovora a nakon toga faza objave rezultata tendera shodno članu 52. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća. Obzirom da je u toku postupka prodaje (privatizacije) spornog poslovnog prostora objavljivanjem odluke Ustavnog suda Federacije utvrđeno da je propis po osnovu kojeg se provodi prodaja prostora, protivan Ustavu Federacije to prvotuženi nije mogao sa apelantima zaključiti ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora općine-tužitelja, pa zaključeni ugovor ne može proizvesti pravno dejstvo

13. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti hronološki iznose tok postupka privatizacije i prodaje poslovnog prostora te tok postupka pred redovnim sudovima. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je pogrešno primijenjena odluka Ustavnog suda Federacije jer je upravni postupak okončan prije objavljivanja presude Ustavnog suda Federacije. Apelanti su naveli da su tačni navodi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 14. juna 2000 godine, nakon objavljivanje odluke Ustavnog suda Federacije međutim, «ugovor je zaključen nakon upornog insistiranja općine Vogošća da opstruira odluku o izboru najpovoljnije ponude jer je nastojala da zadrži tadašnje i sadašnje zakupce».

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 2251/05 od 9. februara 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom su apelanti osporavali presudu Kantonalnog suda broj Gž-1758/07 od 21. jula 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000018 od 5. decembra 2006. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj Gž-1758/07 od 21. jula 2005 godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantima 1. septembra 2005. godine, a apelacija podnesena 31. oktobra 2005. godine. proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

16. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen između prvotuženog kao prodavca i apelanata kao kupaca apsolutno ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima i ne proizvodi pravno dejstvo jer je predmetni ugovor zaključen nakon objavljivanja presude Ustavnog suda Federacije kojom je utvrđeno da je zakonski propis po osnovu kojeg se provodi prodaja prostora protivan Ustavu Federacije. Ustavni sud zapaža da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da apelanti nisu u apelaciji ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Apelanti se, pored toga, žale da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio navode apelanta o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1972/07 (M. H. i Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio