Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/07 (N. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1973/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1973/07, rješavajući apelaciju Našida Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Našida Agića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Našida Agića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine, u odnosu na član 2. tačka i.) Odjeljka o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Našid Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sead Topčić advokat iz Zenice, podnio je 26. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv, presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 291/05 od 9. februara 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanta koja je podnesena 28. februara 2005. godine, a kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine, zbog toga što je protiv te presude apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-
0-Rev-06-000149 od 12. decembra 2006. godine, revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga.
3. Činjenice predmeta koji proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-623/03 od 12. aprila 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i poništena odluka Federacije Bosne i Hercegovine-Obavještajno sigurnosne službe (u daljnjem tekstu: tuženi) o prijemu kandidata po oglasu «interno oglašavanje» od 20. jula 2002. godine, Sektor Zenica za radna mjesta VSS. Tužena je obavezana da po navedenom oglasu izvrši ponovni prijem kandidata. Poništena su rješenja tužene broj 01-307 od 16. augusta 2002. godine, kojim se apelant stavlja na raspolaganje i rješenje broj 01-
1066/02 od 24. septembra 2002. godine, kojim je odbijen njegov prigovor o stavljanju na raspolaganje te rješenja tužene o prestanku radnog odnosa broj UP-09-4102 od 16. juna 2003. godine i rješenje broj UP-09-4385/03 od 26. juna 2003. godine, kojim se odbija prigovor apelanta na rješenje o prestanku radnog odnosa. U preostalom djelu tužbenog zahtjeva tužba je odbačena kao preuranjena.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke, saslušanje velikog broja svjedoka te uvidom u materijalne dokaze koje se nalaze u spisu) utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan. Naime, sud je u toku postupka utvrdio da je apelant bio službenik Agencije za istraživanje i dokumentaciju (u daljnjem tekstu: AID) na poslovima i radnim zadacima koordinatora sektora Zenica i da mu je rješenjem od 15. augusta 2002. godine prestao radni odnos jer je članom 69. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 23/02, u daljnjem tekstu: Zakon o OSS) propisano da u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu zakona prestaju sa radom civilne službe za obavještavanje i sigurnost koje su bile osnovane prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Sud je dalje utvrdio da je tuženi na osnovu člana 70. Zakona o OSS objavio interni oglas za popunu upražnjenih radnih mjesta i naveo opće i posebne uslove predviđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, koje kandidati moraju ispunjavati i u tom pravcu obrazovao komisiju od tri člana sa zadatkom da provjeri blagovremenost i potpunost priložene dokumentacije i ostalih uslova utvrđenih internim oglasom. Prvostepeni sud je utvrdio da je na zapisniku o testiranju kandidata konstatovano da apelant nije pristupio na ispitivanje, da nije ocijenjen i da je po završetku internog oglasa u radni odnos primljeno 11 radnika koji su zasnovali radni odnos na radnim mjestima predviđenim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova za Sektor Zenica, nakon čega je apelant rješenjem tuženog od 16. augusta 2002. godine stavljen na raspolaganje od 6 mjeseci sa otkaznim rokom od 3 mjeseca.
6. U obrazloženju presude prvostepeni sud je istakao da je napravljen propust u proceduri razmatranja prijava jer je komisija propustila obaviti intervju sa apelantom i dati ocjenu nakon održanog razgovora na osnovu čega je došlo do odbacivanja prijave iako je istu apelant podnio uredno potpisanu sa neophodnom dokumentacijom. Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 13. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave), kao i člana 70. st. 4. i 5. Zakona o OSS, uslijed čega je provedena procedura ništavna. Odluke tuženog o stavljanju apelanta na raspolaganje nakon ovako provedenog postupka su također ništavne u smislu člana 70. st. 2. i 4. Zakona o OSS. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da ga primi u radni odnos, da mu uveže staž i isplati sve nastale obaveze kao da je to vrijeme proveo na radu, sud je odbacio kao preuranjen jer nije ovlašten nalagati tuženom koga će primiti u novoformiranu sigurnosnu službu obzirom da je to isključivo diskreciono pravo tuženog.
7. Odlučujući o žalbi apelanta i tuženog, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda broj P-
623/03 od 12. aprila 2004. godine, Kantonalni sud je presudom broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine, žalbu tuženog usvojio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio. Žalba apelanta odbijena je kao neosnovana.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je neosnovano prvostepeni sud zaključio da je tuženi selektivno primijenio odredbu člana 13. Zakona o radnim odnosim i plaćama službenika organa uprave i isključio apelanta iz razmatranja, pogrešno navodeći da se apelant nije odazvao na zakazan razgovor a da su za izbor predložena lica koja se nisu prijavila na konkurs i testiranje. Sud je naveo da se ni iz jednog dokumenta koji se nalazi u spisu, dakle ni iz zapisnika o testiranju kandidata za popunu radnih mjesta kao ni iz osporenih rješenja, ne vidi da prijave i dokumentacije apelanta nisu razmatrane niti uzete u obzir iz razloga što se nije prijavio na testiranje, zbog čerga je ostao neocijenjen. Naprotiv, istakao je sud, iz zapisnika kao i osporenih rješenja je vidljivo da je prijava apelanta uzeta u obzir i da je razmatrana a tuženi je dao obrazloženje zbog čega kandidat nije primljen u radni odnos. Dakle zaključio je sud, apelantu nije bilo uskraćeno pravo zbog toga što nije pristupio na razgovor i ostao neocijenjen, da učestvuje u izboru kandidata, jer su njegove prijave razmatrane a razlozi zbog kojih nije izabran su navedeni u rješenjima.
9. Kantonalni sud također navodi da ne stoji zaključak prvostepenog suda da tuženi nije ispoštovao odredbu člana 70. stav 4. Zakona o OSS. Naime, pojasnio je, sud, spomenutim članom regulisana su prava službenika i namještenika koji se nađu u Službama iz člana 69. stav 2. spomenutog zakona (službenici Agencije za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne sigurnosti) kao i prijem ovih radnika na odgovarajuća radna mjesta, te raspisivanje internog oglasa i obrazovanje komisije koja će utvrđivati da li prijavljeni kandidati ispunjavaju uslove za radna mjesta. Također je regulisano da službenici iz člana 69. stav 2. Zakona o OSS koji ne dobiju posao, odnosno koji ne ispunjavaju uslove svoja prava mogu ostvariti u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Iz svih provedenih dokaza i stanja spisa tuženi je postupio u skladu sa navedenim odredbama člana 70. spomenutog zakona i u cijelosti ispoštovao proceduru, raspisivanjem internog oglasa, obrazovanjem komisije od tri člana i razmatranjem prijave kandidata. Nadalje, taj sud navodi da Zakon o OSS ne spominje obavezu tužene da primi radnike iz AID-a, već je šta više članom 70. stav 1. navedenog zakona propisano: Službenici i namještenici u službama iz člana 69. stav 2. ovog Zakona koji su bili zaposleni u tim službama na dan stupanja na snagu ovog zakona neće biti automatski preuzeti u službu. Dakle zaključio je sud iz stanja spisa proizilazi da u radnjama tuženog u raspisivanju internog oglasa i obavljenog prijema kandidata po internom oglasu nije bilo povrede odredaba čl. 69. i 70. Zakona o OSS a ni povrede člana 13. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Obzirom da apelant nije bio radnik tuženog neosnovani su žalbeni navodi apelanta kojim je tražio da ga tuženi vrati na posao, da mu poveže radni staž i naknadi sve obaveze i prava koja proizilaze iz radnog odnosa.
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelant smatra da je prvostepeni sud sve činjenice pravilno utvrdio i ocijenio i u obrazloženju presude naveo razloge koje se odnose na brojne nezakonitosti u pogledu odabira kandidata kao i povrede Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave dok je nasuprot tome drugostepeni sud osporenu odluku donio bez ulaženja u meritum predmetne tužbe i prvostepene presude navodeći uopštene konstatacije i bez dovoljnog obrazloženja. Apelant također smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo iz člana 2. tačka i.) Odjeljka o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je na kraju napomenuo da je 20. decembra 2004. godine primljen na rad u Državnu agenciju za istragu i zaštitu Bosne i Hercegovine-SIPA na poslove stručnog saradnika za razvoj obuke, ali da ipak predlaže da se apelacija usvoji jer mu je nezakonitim postupanjem tužene nanesena duševna bol a budući da je još uvijek u državnoj službi to mu može biti smetnja za napredovanje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 291/05 od 9. februara 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao presudu Kantonalnog suda broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanta. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000149 od 12. decembra 2006. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj Gž-1269/04 od 3. novembra 2004. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantu 29. decembra 2004. godine, a apelacija podnesena 28. februara 2005. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
13. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..
14. Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan, međutim odlučujući o žalbama Kantonalni sud je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio. Kantonalni sud je utvrdio da u postupku izbora kandidata i razmatranja prijava po raspisanom internom oglasu za popunu upražnjenih radnih mjesta nije došlo do povrede člana 13 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave kao ni člana 70. Zakona o OSS, jer je iz zapisnika o testiranju kandidata kao i osporenih rješenja vidljivo da je prijava apelanta uzeta u obzir, da je razmatrana i da je dato obrazloženje zbog čega nije primljen u radni odnos. U vezi sa navodima apelanta da je Kantonalni sud odluku donio bez ulaženja u meritum predmetne tužbe i prvostepene presude navodeći uopštene konstatacije i bez dovoljnog obrazloženja osporena odluka, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03).
16. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je u smisli odredbi člana 229. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) drugačijom ocjenom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje te utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud propustio da se osvrne na žalbene navode i obrazloži osporenu presudu. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant navodi povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović