Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2135/07 (M. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 238
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2135/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2135/07, rješavajući apelaciju Milenka Bunoze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Bunoze podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Kž-07-
000 039 od 3. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Čapljina broj 07 53 K 004 916 06 K od 12. februara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Bunoza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine kojeg zastupa Branko Mandrapa advokat iz Čapljine, podnio je 17. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-07-000 039 od 3. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 K 004 916 06 K od 12. februara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 K 004 916 06 K od 12. februara 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Kž-07-000 039 od 3. maja 2007. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Nedozvoljene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog Zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 36/03, u daljnjem tekstu: Krivični zakon FBiH) pa mu je sud na osnovu navedenog zakonsko propisa i člana 43. Krivičnog zakona FBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom a na osnovu člana 238. stav 4. KZ FBiH od apelanta je oduzeta opojna droga «Marihuana» ukupne neto težine 802,165 grama.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant 29. decembra 2006. godine pred sudijom za prethodno saslušanje priznao krivnju za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret a na ročištu radi razmatranja izjave o priznanju krivnje održanom dana 12. februara 2007. godine, sud je razmotrio izjavu o priznanju krivnje i ispitao apelanta na sve okolnosti koje su propisane članom 245. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 35/03, u daljnjem ZKP FBiH). Sud je dalje naveo da je stekao uvjerenje da je apelant priznanje o krivnji dao dobrovoljno, svjesno i sa potpunim razumijevanjem bez bilo kakvog vida prisile ili nagovaranja te je utvrdio da je apelant upoznat sa mogućim zakonskim posljedicama priznavanja krivnje tj. izricanja adekvatne krivično pravne sankcije. Nakon što je provjerio da postoji dovoljno dokaza o krivici apelanta sud je prihvatio izjavu o priznavanju krivice i održao raspravu radi izricanja krivično pravne sankcije na kojoj je izveo veliki broj dokaza. Analizirajući sve dokaze sud je stekao uvjerenje da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela Nedozvoljene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH.
4. Prilikom odlučivanja o krivičnoj pravnoj sankciji sud je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pa se odlučio za izricanje kazne zatvora od jedne godine, smatrajući da će se izrečenom kaznom u cijelosti postići svrha specijalne i generalne prevencije. Od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta sud je uzeo u obzir i iskreno i potpuno priznanje krivnje za počinjeno krivično djelo, pokazano kajanje i tešku materijalnu situaciju njegove porodice. Od otežavajućih okolnosti sud je uzeo u obzir društvenu opasnost počinjenog krivičnog djela jer je broj izvršilaca ovog krivičnog djela u stalnom porastu kao što je u porastu i broj izvršilaca krivičnog djela Posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga a koje je upravo rezultat krivičnog djela Neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBIH. U konkretnom slučaju, naveo je sud radi se o količini opojne droge «Marihuane» u iznosu od 862,165 grama a koja se mogla prodati velikom broju ovisnika od droge čime bi bilo ugroženo njihovo zdravlje a upravo iz tih redova reprodukuje se i veliki broj počinitelja krivičnih djela protiv imovine što je opće poznata činjenica. Sud je zaključio da je jedino kazna zatvora primjerena težini počinjenog krivičnog djela i okolnostima pod kojim je djelo počinjeno pa se svrha kažnjavanja ne bi postigla uslovnom osudom.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne dao pravilan značaj kako olakšavajućim a tako i otežavajućim okolnostima. Sud je pojasnio da žalba nepravilno navodi da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne tvrdio da je namjera apelanta bila da drogu proda, obzirom da je prvostepeni sud samo izveo zaključak koje bi bile posljedice krivičnog djela, (da se količina droge od 862,165 grama mogla prodati velikom broju ovisnika od droge čime bi bilo ugroženo njihovo zdravlje [..]), a koje su izostale upravo zbog otkrivanja apelanta kao izvršioca krivičnog djela. Da li je u momentu sijanja sjemenki apelant znao da se radi o drogi predstavlja element krivičnog djela koje je apelant priznao (da je neovlašteno proizvodio materiju koja je proglašena opojnom drogom). Ta okolnost, istakao je sud, ne može biti cijenjena niti je ocijenjena prvostepenom presudom prilikom odmjeravanja kazne ali je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se zbog velike količine droge pripremljene za rasturanje, djelatnost apelanta pojavljuje kao posebno opasna zbog općepoznatih posljedica zloupotrebe droga i izraženog povećanja izvršilaca. Jedino se kaznom zatvora u trajanju od jedne godine postiže svrha kažnjavanja koju predviđa odredba člana 42. KZ FBiH a to je društvena osuda izvršenog djela, uticaj na ostale da ne čine takva krivična djela i pravednost kažnjavanja izvršilaca. Na kraju sud je istakao da ne postoje nikakve posebne olakšavajuće okolnosti u smislu odredbe člana 50 tačka b. KZ FBiH a izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine je minimalna kazna koja je predviđena zakonom za ovo krivično djelo.
6. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o težem stepenu njegove krivične odgovornosti, odnosno da se ne radi o takvoj posljedici i takvom ugrožavanju zaštićenog dobra gdje je nužno pribjeći kazni zatvora u trajanju od jedne godine. Istakao je da se posljedica krivičnog djela očituje u apstraktnoj opasnosti i ona je mogla, ali nije prerasla u konkretnu opasnost, jer nije drogu izložio prodaji niti je osobno uživao a nije ni omogućio drugima da je uživaju. Kada se ima u vidu naprijed navedeno kao i njegova ličnost apelant smatra da sud nije vodio računa o svim okolnostima koja su od značaja pri individualizaciji krivično pravne sankcije. Apelant je istakao da su se stekli svi uslovi za primjenu odredbi o ublažavanje kazne tj da mu se izrekne uslovna osuda jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da nije osuđivan, da je porodičan, otac troje djece, da izdržava cijelu porodicu i da nema drugih primanja. Također je istakao da je od samog početka postupka priznao djelo i sarađivao sa organima gonjenja te smatra da bi se svrha kažnjavanja mogla ostvariti i mjerom upozorenja tj. izricanjem uslovne osude, bez obzira na otežavajuće okolnosti koje sud navodi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da [...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]. Međutim, u ovom slučaju apelant ne osporava odluku o krivičnoj optužbi protiv njega, obzirom da je i priznao krivicu za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Apelant se u apelaciji žali samo na izrečenu krivično pravnu sankciju smatrajući da se ne radi o takvoj posljedici i takvom ugrožavanju zaštićenog dobra gdje je nužno pribjeći kazni zatvora u trajanju od jedne godine već mu je trebalo izreći uslovnu osudu. Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne odnosno član 6. Evropske konvencije ne garantuje pravo na određenu (veću ili manju) visinu kazne. Stoga se navodi apelanta da mu je u postupku izricanja krivično pravne sankcije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, kako se u konkretnom slučaju apelant žali na odluku o visini izrečene kazne, što se ne odnnosi na pitanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović