Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2152/07 (M. Ć.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2152/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2152/07, rješavajući apelaciju Mileta Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Ćorića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000 328 od 9. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-
005289/06 od 17. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Karlo Sesar advokat iz Mostara, podnio je 20. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 328 od 9. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-005289/06 od 17. decembra 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 20. februara 2006. godine, protiv Sarajevo osiguranja d.d. Sarajevo- Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povećanja rente. Apelant je u tužbi naveo da mu je presudom tog suda broj P-995/85 od 24. juna 1985. godine, utvrđeno pravo na rentu koju je tuženi uredno isplaćivao do izbijanja ratnih sukoba. Apelant je također istakao da je nakon ratnih sukoba podnio zahtjev za rekonstrukciju parničnog predmeta Općinskog suda broj P-
995/85 i da je taj sud donio presudu broj P-1049/01-I od 7. januara 2001. godine, kojom je utvrđena pravosnažnost presude Općinskog suda broj P-995/85 od 24. juna 1985 godine sa danom 31. decembrom 1985. godine. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu apelant je predložio da sud donese presudu kojom se mijenja pravomoćna presuda Općinskog suda broj P-995/85 od 24. juna 1985. godine tako da se obaveže tuženi da na ime rente isplaćuje mjesečni iznos od po 450,00 KM počevši od 7. decembra 2001. godine pa dok se okolnosti ne izmjene, s tim da je dospjele obroke dužan platiti odjedanput sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Općinski sud je presudom broj P-005289/06 od 17. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 328 od 9. maja 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta uz obavezu da apelant nadoknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 1.781,60 KM.
4. U obrazloženju presude sud je istakao da među strankama nije sporno da je pravosnažnom presudom broj P-995/85 od 24. juna 1985. godine, utvrđena obaveza tuženog da apelantu u mjesečnim iznosima isplaćuje rentu u iznosu od 1.400,00 YU dinara za izgubljenu zaradu kao i da je tuženi uredno izmirivao rentu sve do 1992. godine, nakon čega je prestao izmirivati utvrđenu obavezu. Obzirom da apelant tužbom potražuje iznos od 450,00 KM mjesečno, sud je zaključio da traži povećanje rente ali u tom pravcu nije ponudio sudu niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi sud utvrdio da su se znatnije promijenile okolnosti u odnosu na okolnosti pri donošenju ranije odluke. Sud je dalje istakao da je u toku postupka utvrdio da apelant uživa pravo na invalidsku penziju a kako apelant nije predlagao provođenje dokaza na promijenjene okolnosti od utvrđene invalidske mirovine i eventualne visine rente zbog izmijenjenih okolnosti, to nije mogao utvrditi niti prihvatiti osnovanim zahtjev za isplatu rente u visini od 450,00 KM. Sud je također naveo da je osnovan i prigovor da je pravo apelanta zastarjelo u skladu sa čl. 372. stav 2. i 373. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). jer je apelant učinio nespornim da je zadnju isplatu na ime naknade rente primio pred početak ratnih dejstava 6. aprila 1992. godine a tužbu je podnio sudu 20. februara 2006. godine, što znači da je protekao zastarni rok od pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg tuženi nije vršio davanje.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučujući o istaknutom prigovoru zastare utvrdio da je zastarjelo samo pravo iz kojeg proističe obaveza tuženog, pa je zahtjev apelanta za izmjenu rente odio kao neosnovan. Naime, članom 373. ZOO samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. Sud je dalje istakao da je sam apelant naveo da je rentu primao do 1992. godine, nakon čega je tuženi prestao da isplaćuje rentu a apelant nije tražio isplatu dosuđene rente već je tužbom od 20. februara 2006 godine zatražio izmjenu rente. Sud je zaključio da je od dospjelog najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg tuženi nije vršio isplatu, proteklo više od četrnaest godina odnosno protekao je rok iz člana 373. ZOO pa je zastarjelo samo pravo iz kojeg je proistekla obaveza povremenog potraživanja tuženog, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odbijen zahtjev apelanta za izmjenu rente.
6. Kantonalni sud je na kraju pojasnio da se u postupku eventualno utvrdilo da i nije zastarjelo pravo iz kojeg proističe obaveza tuženog ne bi bio osnovan zahtjev apelanta za izmjenu rente samo zbog promjene važeće valute (stav Vrhovnog suda Federacije BiH, presuda broj Rev-31/01 od 16. jula 2001. godine). U postupku nisu dokazane i ostale činjenice koje utiču na promjenu rente a koje su propisane čl. 195. i 196. ZOO., pa je prvostepeni sud dao valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev jer apelant snosi štetne posljedice nedokazanih činjenica na kojim temelji svoj zahtjev.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da je renta promjenjiva kategorija koja se može na zahtjev tužitelja povećati ili na zahtjev tuženog smanjiti ukoliko dođe do promijenjenih okolnosti koje utiču da ista bude veća ili manja: Izmjenu pravosnažne presude je tražio zbog promijenih okolnosti a to je prije svega promjena valute s obzirom da mu je ranija renta dosuđena i isplaćivana u YU dinarima pa smatra da druge okolnosti nije trebao ni dokazivati. Ukoliko sud nije usvojio rentu u zatraženom iznosu od 450,00 KM tada je po mišljenju apelanta morao usvojiti rentu u visini od 95,60 KM prema nalazu vještaka finansijske struke a do kojeg iznosa je došao vještak utvrđujući stvarnu visinu rente u 1991. godini. Apelant je također naveo da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prigovor zastare potraživanja ali u tom smislu nije iznio nikakve daljne argumente.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, u konkretnom slučaju, nakon provedenog postupka utvrdili da je od dospjelog najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg tuženi nije vršio isplatu, proteklo više od četrnaest godina odnosno protekao je rok iz člana 373. ZOO pa je zastarjelo samo pravo iz kojeg je proistekla obaveza povremenog potraživanja tuženog, zbog čega je zahtjev apelanta za izmjenu rente odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović