Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1427/07 (M. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1427/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1427/07, rješavajući apelaciju Mileta Barića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Barića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg, broj: 008-0-Gž-07-000 056 od 5. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom, broj P. 517/04 od 23. studenog 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Barić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Zdenko Milas, odvjetnik Odvjetničkog ureda Grgić & Co iz Ljubuškog podnio je 14. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 008-0-Gž-07-000 056 od 5. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj P. 517/04 od 23. studenog 2006. godine.

2. Apelant je 31. srpnja 1989 godine na magistralnoj cesti Grude – Imotski u prometnoj nezgodi zbog klizavog kolnika uništio osobni automobil, te je protiv «Putevi» d.o.o. Grude pokrenuo parnični postupak radi naknade štete.

3. Presudom Općinskog suda, broj P.517/04 od 23. studenog 2006. godine koja je u potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 008-0-Gž-07-000 056 od 5. ožujka 2007. godine, odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta. Apelant je tražio da mu tuženi «Putevi» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade materijalne štete zbog uništenog automobila isplati iznos od 5.395, 00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 1989. godine do konačne isplate, te naknadu troškova postupka.

4. U obrazloženju Presude, Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor pasivne legitimacije.

5. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: službenu zabilješku PS Grude, fotodokumentaciju i skicu lica mjesta, izvještaj o šteti ZOIL-a Sarajevo, Ugovor o redovnom održavanju i informiranju o stanju magistralnih puteva u BiH za 1989. godinu (u daljenjem tekstu: Ugovor), Opće ugovorne uvjete za održavanje i zaštitu magistralnih puteva u BiH za 1989. godinu (u daljnjem tekstu: Opći ugovorni uvjeti), saslušao svjedoke te naložio prometno vještačenje. Nakon provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.395,00 KM, nego da je sporna pasivna legitimacija i pravni osnov tužbenog zahtjeva.

6. Utvrđujući utemeljenost prigovora pasivne legitimacije, Općinski sud je naveo da je iz Ugovora vidljivo da je zaključen između SOUR putevi BiH i SIZ-a za magistralne puteve BiH Sarajevo (u daljenjem tekstu: SIZ), te da na pravnog prednika tuženog, SOUR puteve BiH, nije prenijeta obveza naknade štete koja nastane korisnicima zbog neodržavanja puteva. Nadalje, da iz članka 43. Općih ugovornih uvjeta, koji su sastavni dio Ugovora, proizilazi da SIZ odgovara i snosi sve štete koje nastanu korisnicima puteva zbog propuštanja pravovremeng izvršavanja radova i poduzimanje mjera za održavanje i zaštitu magistralnih puteva, ali da SIZ ima pravo regresa od SOUR putevi BiH, odnosno njegovih pravnih sljednika. Općinski sud je zaključio da tuženi nema ugovornu obvezu prema apelantu, nego da ima regresnu obvezu prema SIZ-u i njegovim pravnim sljednicima, te da Ugovor nema značaja u ovoj pravnoj stvari budući se tim Ugovorom obvezuju ugovorne strane, a ne treće osobe.

7. Općinski sud je dalje naveo da sukladno članku 41. Zakona o putevima («Službeni list SR BiH br. 6/7, 21/83 i 25/88), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, za štetu koja nastane korisnicima zbog propuštanja izvođenja radova odgovara SIZ. Također, da sukladno članku 60. stavak 1. Zakona o putevima («Sl. list SRBIH», broj 10/90) za štetu korisnicima odgovara SIZ odnosno njegovi pravni sljednici Republički društveni fond za magistralne i regionalne puteve BiH (u daljenjem tekstu: Fond), odnosno Direkcija za puteve Federacije Bosne i Hercegovine, a da sukladno stavku 2. tog članka imaju pravo na naknadu štete od poduzeća za puteve ako je šteta nastala radi propuštanja blagovremenog izvođenja radova. Općinski sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom postupku.

8. Presudom Kantonalnog suda, broj 008-0-Gž-07-000 056 od 5. ožujka 2007. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena presuda prvostupanjskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primjenio materijalne propise, te da je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. Naime po mišljenju Kantonalnog suda tuženi Ugovorom nije preuzeo odgovornost za štetu nego da je SIZ odgovoran korisnicima puteva za štetu koja nastane zbog neodržavanja puteva, ali da SIZ ima pravo regresa od tuženog. Nadalje, da je donošenjem novog Zakona o putevima utemeljen Fond koji sukladno članku 60. tog Zakona odgovara za štetu korisnicima, a da Fond od tuženog ima pravo regresa. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da tuženi u ovom postupku nije pasivno legitimiran, nego da je to Fond odnosno Direkcija za puteve Federacije Bosne i Hercegovine.

9. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) jer su sudovi primjenili samo pojedine stavove iz članka 43. Općih ugovornih uvjeta, te da su «preskočili stavak 2. koji glasi: Osnovne organizacije udruženog rada u sastavu SOUR-a Putevi BiH snose sve vidove odgovornosti u okviru zakonom ili ugovorom preuzetih obveza», te da se radi o slodarnoj odgovornosti tuženog koja je regulirana člankom 207. Zakona o obveznim odnosima. Apelant je istakao da je ovakvim ponašenjem sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantovih navoda odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane sudova koji su usvojili prigovor pasivne legitimacije i odbili njegov tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka nisu proizvoljna već da sadrže jasne i logične razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen, budući da tuženi nije pasivno legitimiran. Konkretno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost redovitih sudova u primjeni odredbe članka 43. Općih ugovornih uvjeta koje apelant navodi, niti u primjeni odredbe Zakona o putevima kojim je jasno propisano tko snosi ogovornost za štetu koja nastane korisnicima zbog propuštanja održavanja radova na putevima. Naime, stavkom 1. članka 43. Općih ugovornih uvjeta propisano je « Zajednica je odgovorna i snosi sve vidove štete koje nastanu korisnicima zbog propuštanja pravovremenog izvršenja potrebnih radova i poduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju i zaštiti magistralnih puteva», stavkom 2. istog članka propisano je «Osnovne organizacije udruženog rada u sastavu SOUR-a Putevi BiH snose sve vidove odgovornosti u okviru zakonom ili ugovorom preuzetih obveza», dok su stavkom 3. i 4. propisani uvjeti regresa SIZ-a od tuženog. Ustavni sud uočava da je u prvom stavku jasno propisana odgovornost SIZ-a za štetu, dok je stavkom 2. propisana opća odgovornost tuženog za poslove preuzete na temelju zakona i ugovora, te zaključuje da sudovi nisu «preskočili» stavak 2.članka 43. Općih ugovornih uvjeta kako to navodi apelant. S tim u svezi, a imajući u vidu stav naveden u točki 12. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su su sudovi primjenili materijalno pravo i stoga ,u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1427/07 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio