Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1604/07 (S. L.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 90
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 45
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1604/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1604/07, rješavajući apelaciju Spasoje Lukića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoje Lukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku, broj: 002-0-
Pžp-07-000072 od 22. svibnja 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju, broj: 025-0-Pr-07-000017 od 12. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Spasoje Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 4. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Pžp-07-000072 od 22. svibnja 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 025-
0-Pr-07-000017 od 12. ožujka 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 025-0-Pr-07-000017 od 12. marta 2007. godine, prekršajni nalog pobliže označen u dispozitivu ovog rješenja, postao je konačan i izvršan. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je apelant u zakonskom roku podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o navedenom prekršajnom nalogu, da je postupajući po zahtjevu zakazao usmeni pretres na koji apelant nije pristupio, iako je uredno zaprimio poziv. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, sukladno odredbi članka 45. stavak 1. točka 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 31/06, u daljenjem tekstu: Zakon o prekršajima) odlučio da je prekršajni nalog postao konačan i izvršan 12. ožujka 2007. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio Rješenje broj: 002-0-Pžp-07-000072 od 22. svibnja 2007. godine, kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je apelantu po prekršajnom nalogu za počinjeni prekršaj iz članka 90. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOBS), koji prekršaj je kažnjiv po članku 239. stavak 1. točka 22. Zakona o prekršajima, utvrđena novčana kazna u iznosu od 30,00 KM. Nadalje, da je prvostupanjski sud postupajući po apelantom zahtjevu za sudsko odlučivanje, zakazao usmeni pretres 12. ožujka 2007. godine, na koji apelant nije pristupio, iako je uredno pozvan. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primjenio članak 45. stavak 1. Zakona o prekršajima kojim je propisano da ukoliko se okrivljeni ne pojavi na usmenom pretresu smatra se da je prihvatio odgovornost, te da prekršajni nalog postaje konačan i izvršan. Kantonalni sud je naveo da žalbene navode koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije razmatrao, budući se iz tih razloga sukladno članku 61. Zakona o prekršajima, žalba ne može izjaviti.
4. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu u postupku nije data mogućnost da da izjavu, te ističe da je vozilo koje je vozio u vrijeme izdavanja prekršajnog naloga proizvedeno 2006. godine i da ima ugrađen automat za paljenje svjetla, što sudovi prilikom kažnajvanja nisu uzeli u obzir.
5. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je naveo da su navodi apelanta o nemogućnosti davanja izjave apsolutno neutemljeni, budući da je prvostupanjski sud kada apelant nije pristupio usmenom pretresu bez da je izostanak opravdao, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o prekršajima donio odluku kojom je prekršajni nalog postao konačan, te da apelant nije iskoristio mogućnost ulaganja prijedloga za povrat u prijašnje stanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, uočava da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U svezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi kazneni, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme kazneni, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno:
a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja;
b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).
8. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati sigurnost prometa na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u prometu, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, kaznena po svojoj prirodi. Ustanovljavanje krivnje u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj vozeći vozilo bez upaljenih svjetala, čime je ugrozio sigurnost prometa, za šta mu je izrečena novčana kazna. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «kaznene optužbe» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
9. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke pr esuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18.svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, iz apelacije prozilazi da apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da mu u postupku pred sudovima nije data mogućnost da da izjavu, te da prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja nisu uzeli u obzir činjenicu da se u vozilu koje je vozio kada je utvrđen prekršaj prilikom starta automatski pale svjetla. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi identični sa navodima koje je iznosio u žalbi. Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Naime, Kantonalni sud je ocijenio pravilnom odluku Općinskog suda, koji je zakazao usmeni pretres, uredno pozvao apelanta koji se nije odazvao, te s tim u svezi primjenio odredbu članka 45. stavak 1. točka 1. Zakona o prekršajima kojom je propisano da ukoliko se okrivljeni ne pojavi na usmenom pretresu smatra se da je prihvatio odgovornost, te da prekršajni nalog postaje konačan i izvršan. Također, ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti konstatacija Kantonalnog suda da navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije razmatrao, budući se iz tih razloga sukladno članku 61. Zakona o prekršajima, žalba ne može izjaviti. Ustavni sud uočava da je apelant svojom krivnjom propustio mogućnost davanja izjave pred sudom, tim prije što bi da je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, njegovim eventualnim usvajanjem, imao još jednu priliku za to, te je na taj način propustio i priliku da se u postupku pred redovitim sudovima utvrđuje činjenično stanje. Ustavni sud konstatira da nije bilo proizvoljne primjene procesnog prava nego upravo suprotno strogom primjenom Zakon o prekršajima donesena je odluka kojom apelant nije zadovoljan. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović