Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/07 (D. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1809/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1809/07, rješavajući apelaciju Dževada Pedljaka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Pedljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 070-0-Rev-06-000605 od 10. travnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: Gž-1085/05 od 6. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj: P-487/99 od 17. svibnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Pedljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Adin M. Buljubašić, odvjetnik iz Zenice podnio je 18. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000605 od 10. travnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj: Gž-1085/05 od 6. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj: P-

487/99 od 17. svibnja 2005. godine.

2. Tužbenim zahtjevom od 3. ožujka 1999. godine, apelant je protiv poslodavca Željezare «Zenica» d.o.o.Zenica pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, budući ga je Željezara «Zenica» d.o.o.Zenica polovicom 1996. godine rasporedila na poslove utovara granata, koji zahtijevaju izniman fizički napor, usljed čega je izgubio vid na jedno oko. Apelant je tražio da mu Željezara «Zenica» d.o.o.Zenica na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 27.000,00 KM. Podneskom od 31. ožujka 1999. godine apelant je dopunio tužbu, precizirajući navode u pogledu povrede koju je dobio zbog iznimno teških uvjeta rada. Podneskom od 8. lipnja 1999. godine apelant je preinačio tužbeni zahtjev u kojem je naveo da je 18. rujna 1996. godine pretrpio povredu na radu, budući je dižući spojke, osovine i druge metale osjetio jake bolove u lijevom oku u kojem je tražio da mu tužena izda prijavu o nesreći na poslu.

3. Presudom Općinskog suda u Zenici, broj: P-487/99 od 17. svibnja 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: uputnicu u bolnicu od 5. listopda 1996. godine, medicinske nalaze (trinaest vrsta nalaza), knjigu rada za rujan 1996. godine, Pravilnik o sistematizaciji tužene, nalaz vještaka zaštite na radu, nalaz vještaka medicinske struke, te da je saslušao apelanta i svjedoke. Općinski sud je istakao da je sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 5/03, u daljenjem tekstu: ZPP) ocjenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen.

4. Obrazlažući navedeni zaključak, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka slijedi da je točno da je apelant tijekom rujna 1996. godine tražio od upravnika da ne vrši utovar granata jer da je imao problema sa lijevim okom, nakon čega da je apelant otišao na bolovanje. Nadalje, da iz nalaza vještaka zaštite na radu slijedi da navedenu povredu na radu apelant nije prijavio tuženoj, a da je ta prijava uvjet kako bi se ispoštovala procedura izdavanja prijave o nesreći na poslu, da iz nalaza vještaka medicinske struke proizilazi da je tek 13. studenog 1996. godine kod apelanta na ultrazvuku povrđena bolest oka, da je apelant upućen na operaciju u Zagreb, da je bolest oka posljedica napora odnosno naprezanja bilo koje prirode, odnosno da je kod apelanta prisutna bolest, a ne povreda na radu. Općinski sud je naveo da sukladno Uputstvu o sadržaju i obliku prijave nesreće na poslu i prijave o oboljenju od profesionalne bolesti («Službeni list SFRJ», broj 12/81, u daljenjem tekstu: Uputstvo), apelant nije blagovremeno pokrenuo proceduru kako bi mu tužena izdala prijavu o povredu na radu.

5. Imajući u vidu vrstu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je citirao odredbe Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/9, u daljnjem tekstu:ZOO) kojima je reguliran pojam štete i odgovornost za štetu, te zaključio da je šteta gubitak za koji oštećeni ima pravo na naknadu od štetenika, a da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao odgovornost tužene.

6. Nadalje, da su poslodavci dužni voditi urednu evidenciju o povredama na radu, sukladno članku 50. točka 4. Zakona o zaštiti na radu («Službeni list SR BiH», broj 22/90), te da sam obrazac prijave nesreće na poslu nije dovoljan dokaz za utvrđivanje činjeničnog stanja o tome kako je došlo do povrede na radu, da li se sama povreda smatra povredom na radu, čija je odgovornost i koje su posljedice štete.

7. Općinski sud je zaključio da apelant na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da mu je nastala povreda na radu, te da samim tim nema pravo na naknadu štete.

8. Presudom, broj: Gž-1085/05 od 6. veljače 2006. godine, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio činjenice na koje je pravilno primjenio materijalno pravo. Naime, da je prvostupanjski organ pravilno zaključio da invaliditet kod apelanta nije nastupio usljed povrede na radu nego zbog bolesti jer je i Institut za ocjenjivanje radne sposobnosti svojim nalazom i mišljenjem od 3. prosinca 1997. godine potvrdio da kod apelanta postoji invaliditet –preostala radna sposobnost zbog bolesti. Kantonalni sud je dalje naveo da seapelant javio na medicinski tretman tek 4. listopda 1996. godine, da je tijekom mjeseca rujna redovito obavljao svoje radne aktivnosti, da u postupku nije dokazao da je njegovo pogoršanje zdravstvenog stanja nastupilo u svezi sa radom kod tužene, te da nije ispoštovao proceduru o izdavanju prijave o nesreći na poslu.

9. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-rev-06-000605 od 10. travnja 2007. godine kojom je odbio reviziju. Odgovarajući na revizione prigovore u pogledu primjene članka 174.stavak 1. ZOO, da je šteta nastala od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti na radu ili u svezi sa radom, a pogotovo da se ne radi o štetu nastaloj od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Naime, težak teret koji je apelant tvrdio da je prenosio sam po sebi ne predstavlja opasnu stvar, da apelant nije dokazao da je bolest oka nastala podizanjem tereta kao opasne stvari, te da s tim u svezi ne postoji odgovornost tužene u tom smislu. Nadalje, da je šteta sukladno članku 73. stavak 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službene novine F BiH», broj 43/99,32/00 i 29/03) samo ona šteta koja nastane uposleniku direktno na radu ili u svezi sa radom. Apelant nije prijavio povredu na radu kada on tvrdi da je povreda nastala, već je prijavu o nesreći na poslu tek zatražio 8. lipnja 1999. godine. Vrhovni sud je zaključio da su revizioni prigovori neutemeljeni, tim prije što i iz rješenja Fonda penzijsko invalidskog osiguranja slijedi da je kod apelanta utvrđen invaliditet, tj. preostala radna sposobnost zbog bolesti, a ne zbog povrede na radu.

10. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju, te pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u proizvoljnoj primjeni odredaba članka 174. ZOO, jer smatra da su sudovi pogrešno ocijenili da se dizanje tereta ne ubraja u opasnu djelatnost. Nadalje, da su proizvoljno primjenili odredbe Uputstva koje reguliraju rok za podnošenje prijava o nesreći na poslu budući da rok za podnošenje prijedloga sa zahtjevom da se izda prijava o nesreći na poslu uposlenom teče od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana nesreće na poslu. Apelant također navodi da su sudovi proizvoljno odlučili koje činjenice će uzeti kao dokazane, bez uvjerljivog i logičnog obrazloženja, te da su na taj način postupili protivno odredbama 7. i 8. ZPP-a. Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu, efikasan pravni lijek i suđenje u razumnom roku.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

13. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantovih navoda odnosi na proizvoljnu primjenu odredaba ZOO, te odredaba ZPP-a. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja presuda redovitih sudova sadrže jasna obrazloženja u pogledu primjene odredaba matarijelnog prava. Konkretno, obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene članka 174.ZOO da u konkretnom slučaju apelant u postupku nije dokazao da je uzrok štete povreda na radu koja je nastala od podizanja tereta kao opasne stvari, niti da je teret koji je apelant prenosio sam po sebi opasna stvar, Ustavni sud smatra jasnim i nimalo proizvoljnim. Nadalje, obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu izdavanja prijave nesreće na poslu, kao uvjeta da se konstatira da je apelant pretrpio povredu na radu, te u smislu toga i pravo na naknadu štete je vrlo jasno budući da se apelant tek u lipnju 1999. godine obratio tuženoj za izdavanje prijave o nesreći, odnosno da nije prijavio povredu na radu u rujnu 1996. godine. Također, je jasno i obrazloženje da je i u upravnom postupku utvrđeno da je kod apelanta nastupio invaliditet usljed bolesti, a nikako povredom na radu.

15. U pogledu navoda apelanta o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, da su redoviti sudovi postupili suprotno odredbama članka 7. i 8. ZPP-a kojima je regulirano utvrđivanje činjenica, raspolaganje zahtjevima, te ocjena dokaza od strane suda, budući da nisu uzeli u obzir činjenice koje je tužena priznala tijekom postupka, Ustavni ne nalazi elemente proizvoljnosti kod redovitih sudova, nego upravo suprotno da je Općinski sud brižljivo i savjesno analizirao sve provedene dokaze nakon čega je odlučio koje odlučne činjenice smatra dokazanim.

16. Apelant, se također žali da su mu u postupku povrijeđena prava na pristup sudu, parvo na efikasan pravni lijek i suđenje u razumnom roku kao elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao.

17. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

Ostali navodi

18. Apelant, se dalje žali da mu je u postupku povrijeđena pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović