Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1555/07 (N. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Legitimno očekivanje
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1555/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1555/07, rješavajući apelaciju Nevenke Kovačević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Kovačević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj:118-
0-Rev-06-000 167 od 16. veljače 2007. godine, u svezi sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Kovačević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj:118-
0-Rev-06-000 167 od 16. veljače 2007. godine, u odnosu na članak II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europskukonvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa «Sajić», o.d. odvjetnička tvrtka iz Banjaluke, podnijela je 29. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljenjem tekstu: Vrhovni sud), broj:118-0-Rev-06-000 167 od 16. veljače 2007. godine.
2. Vojislav Kovačević, prednik apelantice (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) kao prodavatelj i Mile Kovačević kao kupac zaključili su kupoprodajni ugovor 20. ožujka 1974. godine (u daljenjem tekstu: kupoprodajni ugovor). Predmet kupoprodajnog ugovora bila je parcela označena kao k.č.br.19/5 upisana u zk.ul.br. 199 K.O. Čifluk u površini od 530 m2. (u daljnjem tekstu: parcela 19/5).
3. U postupku uređenja međa koji je pokrenula Mirjana Kovačević, nasljednica kupca Mileta Kovačevića utvrđeno je da je prednik apelantice uveo u posjed Mileta Kovačevića i na dio parcele označene kao k.č.br.19/4 upisane u zk.ul.br. 198 K.O. Čifluk (u daljnjem tekstu: parcela 19/4) u površini od 130 m2, te na dio parcele označene kao k.č.br.19/6 upisane u zk.ul.br.25 K.O. Čifluk (u daljnjem tekstu: parcela 19/6). Budući je Mile Kovačević uveden u posjed na dio parcele 19/6 u površini od 77 m2. koja je bila vlasništvo Vlade Kovačevića, Presudom Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-3519/79 od 24. ožujka 1980. godine, predniku apelantice naloženo je da Miletu Kovačeviću preda dio k.č.19/5 u površini od 77 m2, ali je greškom izvršena predaja u posjed i dijela parcele 19/4 u toj površini, pored dijela koji je ranije predat na temelju kupoprodajnog ugovora u površini od 130 m2.
4. Mirjana Kovačević, nasljednica Mileta Kovačevića kao tužiteljica (daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice pokrenula je parnični postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na dijelovima parcela 19/4 i 19/5. Apelantica je podnijela protutužbeni zahtjev protiv tužiteljice, Vlade Kovačevića, Gordane Gajić Stojanke Zec i Zore Dragičević radi utvrđivanja prava vlasništva na parceli 19/4, te prava suvlasništva na parceli 19/6.
5. Presudom, broj: P-3000/89 od 9. svibnja 2002. godine, u ponovnom postupku, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci, broj:Gž-100/03 od 11. listopada 2005. godine, Osnovni sud u Banjaluci (u daljenjem tekstu: Osnovni sud) utvrdio je da je tužiteljica na temelju kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na dijelu parcele 19/4, u površini od 130 m2, što je apelantica dužna trpjeti i izdati joj valjanu ispravu za uknjižbu prava vlasništva, u protivnom da će presuda predstavljati pravni osnov upisa prava vlasništva. Istom presudom Osnovni sud odbacio je tužbu tužiteljice kao nedopuštenu u dijelu utvrđivanja prava vlasništva na parceli 19/5, u površini koja predstavlja razliku od 530 m2 i 130 m2.
6. Također istom presudom Osnovni sud je djelomično uvažio protutužbu apelantice, te naložio tužiteljici da apelantici preda dio zemljišta na parceli 19/4, površine od 77 m2. Dio protutužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ona vlasnik zemljišta na cijeloj parceli 19/4 Osnovni sud je odbacio kao nedopušten, a dio protužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik zemljišta na dijelu parcele 19/4 u površini od 130 m2, kao neutemeljen.
7. Istom presudom, Osnovni sud je utvrdio da je prednik apelantice suvlasnik zemljišta na parceli 19/6 u površini od 112 m2., što je tuženi Kovačević Vlado dužan priznati i trpjeti da se prednik apelantice uknjiži kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom 10/53, te da tužiteljeca preda u posjed apelantici dio zemljišta na k.č. 19/6 u površini od 77 m2. Dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je prednik apelantice suvlasnik zemljišta na parceli označenoj kao k.č. 19/6 u površini od 230 m2, Osnovni sud je odbio.
8. Iz obrazloženja presude slijedi da je Osnovni sud utvrdio da tužiteljica drži u posjedu dio parcele 19/4 u površini od 207 m2., a da joj na temelju ugovora o kupoprodaji pripada dio parcele u površini od 130 m2, te zaključio da tužiteljica treba predati dio parcele 19/4 u površini od 77 m2 apelantici, budući da to predstavlja višak površine koja je prodata. Vezano za utvrđivanje prava suvlasništva, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je dio parcele 19/6 u površini od 112 m2, majka prednika apelantice poklonila svome sinu, predniku apelantice, na ime razlike površine između parcela 19/7 i 19/10 (raniji promet nekretnina), te da joj s tim u svezi pripada pravo suvlasništva na parceli 19/6.
9. Presudom broj: 118-0-Rev-06-000 167 od 16. veljače 2007. godine,Vrhovni sud je djelomično uvažio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda u dijelu kojim je potvrđen stav Osnovnog suda, te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je njen prednik suvlasnik na parceli k.č. 19/6, da je tuženi Vlado Kovačević dužan priznati i trpjeti da se prednik apelantice uknjiži u zemljišne knjige, te da se tužiteljica obveže da joj preda taj dio. U preostalom dijelu kojim je naloženo da tužiteljica preda apelantici dio parcele 19/4 u površini od 77. m2. Vrhovni sud je reviziju odbio.
10. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da Osnovni i Okružni sud nisu pravilno primjenili članak 46 stavak 1. Zakona o prometu nepokretnosti («službeni list SR BiH», broj 38/78, 4/89,29/90 i 22/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 29/94) kada su usvojili dio tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđivanje prava suvlasništva na parceli 19/6. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda prednik apelantice nema pravo na uknjižbu prava suvlasništva, budući je majka prednika apelantice tu parcelu darovala drugom sinu Vladi Kovačeviću. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da izneseno tijekom postupka da je zbog greške u označavanju čestice u ranijem kupoprodajnom ugovoru prednik apelantice oštećen, te uknjižen kao vlasnik parcele 19/10 koja je manje površine u odnosu na parcelu 19/7 koja je veće površine, nije od značaja, budući da sukladno članku 46 stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) predmet ugovora može biti samo određena stvar, neovisno od površine, te da ukoliko je predmet kupoprodaje određena katastarska čestica koja je predata kupcu, kupac nema pravo tražiti od prodavatelja da mu preda veću površinu, označenu u ugovoru, pored one koju stvarno ima ta katastarska čestica. Vrhovni sud je naveo da je prednik apelantice postavio ogradu između parcele 19/5 i 19/6 i zauzeo dio parcele 19/6 u površini od 112 m2, a da nije bio niti zakonit niti savjestan posjednik tog dijela u smislu članka
72. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80 i 36/90). Odgovarajući na reviozione navode apelantice da je majka obećala predniku apelantice da će ga brat Vlado Kovačević namiriti za razliku površina između parcele koju je dobio, budući da je brat Vlado dobio veću površinu, Vrhovni sud je naveo da sukladno članku 153. ZOO obećanje učinjenom drugom, trećeg ne obvezuje, odnosno ne obvezuje vlasnika parcele 19/6 Vladu Kovačevića. Vrhovni sud je zaključio da apelantica nema pravnog osnova za namirenje razlike površina ranijeg prometa nekretnina, odnosno da joj ne pripada pravo suvlasništva na parceli 19/6.
11. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da je revizija u predmetnom postupku trebala biti odbačena jer vrijednost spora ne prelazi 4.000,00 KM, te da je Vrhovni sud postupio suprotno članku 237. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) kada je dopustio reviziju, umjesto da ju je odbacio.
12. Iz odgovora na apelaciju, Vrhovnog suda proizilazi da Vrhovni sud reviziju nije odbacio kao nedopuštenu zbog vrijednosti spora, jer je prvostupanjska presuda donesena 9. svibnja 2002. godine, dakle prije stupanja na snagu važećeg ZPP, te da je u smislu članka 456. stavak 1.važećeg ZPP-a, proveo postupak sukladno ranijem Zakonu o parničnom postupku, prema kojem je revizija bila dopuštena u predmetima u kojim je vrijednost spora prelazila 800,00 KM.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
15. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantičinih navoda odnosi na pogrešnu primjenu odredaba ZPP, konkretno odredbe kojom su propisani uvjeti za podnošenje revizije. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Sukladno navedenom, Ustavni sud uočava da činjenica da Vrhovni sud u presudi nije obrazlagao zašto je dopustio reviziju sama po sebi ne znači da je došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje. Naime, iz odgovora na apelaciju Vrhovnog suda slijedi da budući je prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu važećeg ZPP postupak se morao sprovesti po odredbama ranijeg Zakona o parničnom postupku po kojem je revizija bila dopuštena u predmetima u kojim vrijednost spora prelazi 800,00 KM. Ovakvo obrazlaženje Vrhovnog suda Ustavni sud smatra jasnim i logičnim, odnosno ne uočava elemente proizvoljnosti u primjeni odredaba ZPP-a, te s tim u svezi ne nalazi povredu prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantični navodi očito ((prima facie) neutemeljeni.
Pravo na imovinu
17. Apelantica se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti. Dakle, navedeni članak Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine.
18. U konkretnom slučaju, apelantica je u parničnom postupku, između ostalog, tražila da se utvrdi pravo suvlasništva na parceli 19/6 koje joj je odlukama Osnovnog i Okružnog suda dosuđeno u površini od 112 m2. Međutim osporenom presudom Vrhovnog suda apelantičin tužbeni zahtjev je odbijen. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje u pogledu pravnog utemeljenja tužbenog zahtjeva usmjerenog na priznavanje prava suvlasništva na parceli 19/6. Po mišljenju Vrhovnog suda Osnovni i Okružni sud nisu pravilno primjenili članak 46 stavak 1. Zakona o prometu nepokretnosti i priznali pravo suvlasništva na parceli koja je u vlasništvu treće osobe. Također obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na isticano tijekom postupka da je prilikom ranijeg prometa nekretnina pogrešno označena katastarska čestica u ugovoru na temelju koje je prednik apelantice postao vlasnikom parcele manje površine, te obećanja da će se prednik apelantice namiriti iz parcele 19/6 koja je u vlasništvu treće osobe nije od značaja sukladno članku 153. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ne obvezuje trećeg. Sukladno naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati ni «legitimno očekvinje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zbog kojeg bi mogla potraživati priznavanje prava suvlasništva na parceli 19/6.
19. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka
9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović