Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/07 (M. Đ.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1428/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1428/07, rješavajući apelaciju Merime Đulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merime Đulović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Kž-07-

000065 od 27. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merima Đulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amila Kunosić-

Ferizović, advokatica iz Tuzle, podnijela je, 15. maja 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kž-07-000065 od 27. marta 2007. godine.

2. Apelantica je, 10. jula 2007. godine, Ustavnom sudu podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kp-759/04 od 7. novembra 2006. godine, djelimično preinačene presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-07-000065 od 27. marta 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-1428/07 od 13. septembra 2007. godine, odbio zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj KP-759/04 od 7. novembra 2006. godine apelantica je oglašena krivom zbog krivičnog djela-pronevjera u službi iz člana 384. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa je primjenom člana 49. stav 1, člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka e) KZ FBiH osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Istom presudom apelantica je obavezana da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 600,00 KM od čega na ime stvarnih troškova 560,00 KM i na ime paušalnog iznosa 40,00 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je obavezana da na ime pričinjene štete plati oštećenoj „Tuzla stan“ d.o.o. Tuzla iznos od 4.108,50 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude dok je oštećena „Tuzla stan“ d.o.o. Tuzla sa viškom imovinsko-pravnog zahtjeva upućena na parnični postupak.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantica u kritičnom periodu kao blagajnik u JSP, sada „Tuzla stan“ doo Tuzla od građana lično primila uplate novca na ime stanarine u iznosu od 4.108,50 KM. Uzimajući u obzir njene obaveze iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta zaprimljeni novac je trebala svakodnevno polagati u glavnu blagajnu sa danom uplate, te kako nije udovoljila tim obavezama ne može se isključiti njena odgovornost za učinjene propuste jer je očigledno da je apelantica zbog propuštanja predaje novca u glavnu blagajnu raspolagala sa novcem koji joj je bio povjeren u službi kod JSP Tuzla, sada „Tuzla stan“ doo Tuzla i to tako kao da se radilo o njenom novcu-stvari, dakle prisvojila ga i sa njime raspolagala u ličnom interesu, a ne u interesu službe u kojoj je obavljala poslove blagajnika. Kod takvog stanja stvari sud je zaključio da su se u radnjama apelantice stekla zakonska obilježja krivičnog djela-pronevjera u službi iz člana 384. stav 1. KZ FBiH jer je apelantica kritične prilike na način kako je to navedeno u izreci presude kao blagajnik u JSP Tuzla u 28 slučajeva zaprimljeni novac od građana-stanara na ime stanarine i održavanja u ukupnom iznosu od 4.108,50 KM prisvojila i sa njime raspolagala kao sa svojim novcem na koji način je pribavila protupravnu imovinsku korist u nevedenom iznosu za koji iznos je oštetila JSP Tuzla sada „Tuzla stan“ doo Tuzla.

5. Po mišljenju suda apelantica je bila svjesna svoga djela kada je kritične prilike kao blagajnik u JSP Tuzla u 28 slučajeva zaprimljeni novac od građana-stanara na ime stanarine i održavanja u ukupnom iznosu od 4.108,50 KM prisvojila i sa njime raspolagala kao sa svojim novcem na koji način je pribavila protupravnu imovinsku korist u navedenom iznosu za koji iznos je oštetila JSP Tuzla sada „Tuzla stan“ doo Tuzla i htjela njegovo izvršenje.

6. Ocjenjujući pravno utvrđeno činjenično stanje sud je našao da su u njemu sadržana sva bitna objektivna i subjektivna krivična djela-pronevjera u službi iz člana 384. stav 1. KZ FBiH jer je apelantica u kritičnom periodu s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist prisvojila novac koji joj je povjeren u službi. Stoga kako ne postoje okolnosti koje bi isključivale krivičnu odgovornost apelantice Općinski sud je apelanticu za predmetno krivično djelo i proglasio krivom.

7. Prijedlog apelanticine braniteljice da se saslušaju svjedoci Mirza Salkić-direktor JSP Tuzla i Samija Kalesić, finansijski direktor na okolnost obima poslova apelantice i način organizovanja blagajne, te svjedoci Ahmet Nurkić, Ružica Vrdoljak, Maida Hažimustafić i Slavice Suljetović na okolnosti ko je sve bio prisutan u kancelariji blagajne i ko je pored apelantice i Amire Vildić primao uplatu sud nije prihvatio jer je izvjesno da predloženi dokazi spram dokaza optužbe nemaju značaj za predmet krivice.

8. Rješavajući po žalbi apelanticinog branioca Kantonalni sud je presudom, broj 003-0-Kž-07-

000065 od 27. marta 2007. godine, žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako da se apelantica zbog krivičnog djela-pronevjera u službi iz člana 334. stav 1. KZ FBiH primjenom člana 49. stav 1., člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka e) istog zakona osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud dao razloge na kojima zasniva svoju odluku i da je dovoljno obrazložio zašto nisu provedeni dokazi odbrane. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju nije pričinjena bitna povreda odredaba kruivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). U vezi navoda odbrane da je time prvostepeni sud povrijedio i pravo na odbranu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Kantonalni sud je ukazao na stavove i praksu Evropskog suda. Istaknuto je da kako iz prvostepene presude proizlazi da je u postupku izveden veliki broj dokaza, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen dato logično i uvjerljivo obrazloženje koje nije proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Stoga kako je odbrana tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka to je po mišljenju Kantonalnog suda neosnovan prigovor apelantice da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Ispitujući potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vijeće apelacionog odjeljanja je utvrdilo da je žalba apelanticinog branioca neosnovana i da je prvostepeni sud izveo sve potrebne dokaze koje je savjesno cijenio u smislu člana 296. ZKP FBiH i na osnovu takve ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a kako je navedeno u izreci prvostepene presude. Po mišljenju Kantonalnog suda pravilno je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza iskaza svjedoka Ljube Todorović, Amire Vildić, Devlete Kešetović, kao i iz nalaza vještaka utvrdio da je apelantica obavljajući poslove blagajne bivala odustna iz blagajne, ali da je imala i kasu i ključ od kase da je uvijek mogla zaključati zaprimljeni novac i uplatnice kada je odsustvovala. Po ocjeni drugostepenog suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da ako je neko u takvim prilikama i primio novac i uplatnice od stranaka u konkretnom slučaju to nema uticaja niti može imati jer je apelantica optužena samo za onaj novac i uplatnice koje je lično primila, a što je potvrđeno materijalnom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem vještaka Ivana Jovića.

11. Apelantica je u žalbi prigovarala i utvrđenom obliku krivnje polazeći od teze subjektivnog odnosa učinioca prema izvršenju krivičnog djela navodeći da isto prvostepeni sud nije pravilno i u potpunosti utvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da navedena teza žalbe nema mjesta u utvrđenom činjeničnom stanju jer se u razlozima prvostepene presude vidi da je prvostepeni sud analizirao sve izvedene dokaze na glavnom pretresu pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je tek nakon toga izveo zaključak o krivnji apelantice za predmetno krivično djelo koje joj je optužbom stavljeno na teret. Navedeni zaključak prvostepenog suda po mišljenju Kantonalnog suda je nesumnjiv. Prema tome kako je po ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio i ocijenio sve odlučne činjenice neosnovano žalba ukazuje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

12. Također je utvrđeno da je žalba neosnovana i u pogledu primjene krivičnog zakona. Po mišljenju Knatonalnog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica iz razloga koje je detaljno naveo prvostepeni sud u obrazloženju presude kao blagajnik u JSP sada „Tuzla stan“ doo Tuzla uzela i za sebe prisvojila 4.108,50 KM i da je time počinila predmetno krivično djelo.

13. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije, pravo iz člana

7. Evrospke konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvecije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnom postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Ističe da joj tokom postupka nije dozvoljeno provođenje predloženih dokaza niti je sud dao valjane razloge zašto joj je odbijeno pravo na odbranu u smislu provođenja dokaza. Navodi da iz provedenih dokaza nije dokazano da je apelantica počinila krivično djelo pronevjere u službi koje joj se stavljalo na teret predmetnom optužnicom tužilaštva radi čega je na navedenu nezakonitu presudu podnijela žalbu. Po mišljenju apelantice nije utvrđeno jedno od osnovnih obilježja krivičnog djela pronevjere u službi koje joj je stavljeno na teret jer nije dokazana tvrdnja prisvajanja novca sa namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi. Smatra da nema niti jednog dokaza da je na strani apelantice postojao umišljaj odnosno namjera za izvršenje konkretnog krivičnog djela čime je došlo i do povrede člana 7. Evropske konvencije „jer se kazna može izreći samo za krivično djelo propisano zakonom, a tokom postupka nije dokazano da je apelantica učinila krivično djelo propisano KZ FBiH“.

14. Nadalje navodi da je prvostepeni sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer je dozvolio izvođenje svih predloženih dokaza od strane tužilaštva, a nije dozvolio sasalušanje svjedoka po prijedlogu apelantice čiji bi iskazi nedvosmnisleno ukazali na činjenicu da je pristup uplatnicama i novcu bio moguć većem broju lica. Činjenica da je apelantica iz viškova u kasi namirila dio neproknjiženih uplatnica kasnije donesenih od strane građana upravo pokazuje i na nepostojanje umišljaja prisvajanja novca niti korištenje istim kao svojim budući da je manjak namiren novcem koji se nalazio u blagajni kao ranije utvrđeni višak. Vještak koji je angažovan od strane tužilaštva čak je i sam kvalifikovao djelo i utvrđivao krivicu što je nedopustivo čime se dokazuje pristrasnost vještaka koji je odbio da odgovara na pojedina pitanja branioca, a koja su bitna radi razrješenja predmetne stari. Po mišljenju apelantice sud je nalaz vještaka angažovanog od strane apelantice površno cijenio. Ističe da tužilaštvo nije dokazalo radnju prisvajanja novca od strane apelantice niti namjeru sticanja protupravne imovinske koristi radi čega je sud morao osloboditi apelanticu budući da svaka sumnja ide u korist optuženog, a ne na njegovu štetu (princip in dubio pro reo, član 3. ZKP FBiH), a apelanticu je sud doveo u neravnopravan položaj neomogućivši joj da provede bitne dokaze radi utvrđivanja nepostojanja namjere prisvajanja novca niti same radnje prisvajanja. Smatra da je time došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije jer joj je uskraćeno pravo na nepstistrasan sud pred kojim bi apelantica provela sve dokaze kako bi dokazala bitne činjenice od kojih zavidsi sudska odluka. Također navodi da joj drugostepeni sud nije omogućio izvođenje predloženih dokaza niti je već provedene dokaze cijenio u smislu navoda iznesenih u žalbi, a nije obrazložio svoje razloge nepostupanja po žalbi čime je povrijedio član 13. Evropske konvencije.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

19. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama apelantice stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. stav 1. KZ FBiH. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, prvostepeni sud je dao razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog odbrane da se saslušaju određeni svjedoci smatrajući da isto nema značaj za predmet krivice. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ne može se zaključiti da je neizvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka predloženih od strane odbrane u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza. Navedenim odbijanjem prvostepeni sud je koristeći svoje diskreciono pravo o tome koje će dokaze izvesti imajući u vidu relevantnost dokaza za konkretan krivični predmet ocijenio da je saslušanje predloženih svjedoka odbrane nepotrebno u konkretnom slučaju. Također Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Nadalje, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, budući da tužilaštvo nije dokazalo pred sudom niti radnju prisvajanja novca niti namjeru sticanja protupravne imovinske koristi od strane apelantice. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo m ože biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o krivici apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

21. U odnosu na navode apelantice u pogledu pristrasnosti suda Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih navoda i mišljenja u vezi pristrasnosti suda ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija pojedinac Općinskog suda ili bilo koji sudija Kantonalnog suda, koji se nalazio u vijeću tog suda koje je donijelo osporenu presudu, bio pristrasan u predmetnom postupku. Navodi apelantice, po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o nepristrasnosti sudije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Naime, osobna nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristrasnost. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumjeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Uzimajući u obzir i objektivni kriterij Ustavni sud konstatuje da presuda Kantonalnog suda Ustavnom sudu, ne ostavlja dojam o pristrasnosti sudije.

22. U odnosu na navode apelanatice o povredi člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je do povrede člana 6. stav 3. d) Evropskje konvencije došlo zbog toga što je sud odbio da izvede dokaz saslušanjem određenih svjedoka odbrane čime smatra da je dovedena u neravnopravan položaj sa tužiocem. Razmatrajući ove navode apelanatice Ustavni sud nalazi da su sudovi dali jasne i određene razloge zbog kojih je odbijen prijedlog apelantice za izvođenje pojedinih dokaza, te da se u osporenim odlukama ne može pronaći bilo šta što bi moglo ukazati da je takva odluka bila proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom. U pravilu, zadatak redovnih sudova je da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Ustavni sud smatra da su sudovi dali zadovoljavajuće razloge zašto su odbili prijedlog apelantice da se saslušaju predloženi svjedoci, te da takva njihova odluka nije dovela u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Evropske konvencije.

23. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelanticine navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

24. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona). Ustavni sud nalazi da je apelantica oglašena krivom za krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 1. KZ FBiH koje je u vrijeme izvršenja djela bilo propisano u relevantnom i u konkretnom slučaju primijenjenom Krivičnom zakonu. Navode apelantice o tome da joj je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije jer u postupku nije dokazano da je ona počinila predmetno krivično djelo propisano KZ FBiH je pitanje koje je Ustavni sud već razmatrao kroz apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanatice prima facie neosnovani.

25. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nisu bile odluke kojima je apelantica zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.

26. U odnosu na navode apelacije o povredi apelanticinog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u uživanju prava na «ravnopravnost u sudskom postupku u odnosu na druge građane» Ustavni sud nalazi da apelantica osim svojih paušalnih navoda nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, zaista, radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu zbog čega su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/07 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio