Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/07 (D. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Naknada štete
- Pravo na rad
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1520/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1520/07, rješavajući apelaciju Dinka Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dinka Marića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000243 od 13. marta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-630/05 od 24. novembra 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dinka Marića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000243 od 13. marta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-630/05 od 24. novembra 2005. godine, u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dinko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Odvjetnički ured Sesar-
Ćurić iz Mostara, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000243 od 13. marta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-630/05 od 24. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-727/08 od 19. juna 2002. godine, obavezana je Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvo odbrane, Vojska Federacije HVO-a Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu na ime rente-izgubljene zarade u periodu od 1. septembra 1996. godine do 1. marta 2005. godine iznos od 40.501,34 KM, a od 1. marta 2005. godine pa ubuduće dok se prilike ne izmjene, da plaća mjesečnu rentu u iznosu od 364,89 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjeća svakog mjesečnog obroka pa do isplate. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.912,50 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je uvidom u spis Općinskog suda P-
4111/94 utvrđeno da je apelant podnio tužbu protiv HR HB radi naknade nematerijalne štete jer je teško nastradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Grudama 11. maja 1992. godine krivnjom vozača N. P. pripadnika HVO Livno. Općinski sud je u tom predmetu donio presudu 14. septembra 1995. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime nematreijalne štete plati iznos od 43.300,00 DM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja tj. 14. septembra 1995. godine pa do isplate uz nakandu troškova postupka u iznosu od 17.925,00 KM a sve u roku od 8 dana po pravomoćnosti presude. Navedeno je da je u predmetnom postupku tužena priznala osnov tužbenog zahtjeva, prvostepena presuda potvrđena presudom Višeg suda u Mostaru Gž-209/96 u pogledu odluke o visini naknade nematerijalne štete, a tuženikova revizija odbijena presudom Vrhovnog suda HR HB broj Rev-3/96 od 19. marta 1996. godine.
4. Uvidom u navedene odluke, te imajući u vidu da je prednik tužene priznao osnov tužbenog zahtjeva Općinski sud je prihvatio osnovanim zahtjev za naknadu rente jer je apelant posljedicom povreda u predmetnoj prometnoj nezgodi ostao težak invalid radi čega je umirovljen što je sud utvrdio uvidom u rješenje Zavoda mirovinskog osiguranja HR HB Mostar od 14. marta 1997. godine i Zavoda Mirovinskog invalidskog osiguranja Mostar od 20. januara 2001. godine. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke kojem parnične stranke nisu prigovarale. Navedeno je da u vrijeme ocjene radne sposobnosti 3. marta 1997. godine apelant nije bio u radnom odnosu a zadnje zaposlenje je imao u Fabrici duhana Mostar gdje je radio do 3. aprila 1992. godine na poslovima KV radnika, bravara na održavanju strojeva u pogonu izrade cigareta. Istaknuto je da apelant nije regulisao radno pravni status sa poslodavcem niti je regulisao pravo na otpremninu koja prava ne može ni ostvariti pošto je umirovljen 3. marta 1997. godine.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-630/05 od 24. novembra 2005. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom radi isplate izgubljene zarade za period od 1. septembra 1996. godine do 1. marta 2005. godine u iznosu od 40.501,34 KM, a od 1. marta 2005. godine pa ubuduće mjesečne rente u iznosu od 364,87 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 4.912,50 KM. Određeno je da je apelant dužan tuženom platiti troškove postupka u iznosu od 675,00 KM u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud apelantu dosudio izgubljenu zaradu u visini razlike plaće koju bi primao na radnom mjestu u Fabrici duhana Mostar i mirovine koju ostvaruje nakon umirovljena. Po mišljenju Kantonalnog suda takav zaključak prvostepenog suda nema uporišta u činjenicama koje su dokazane u postupku.
7. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je morao imati u vidu da smanjenje radne sposobnosti za koju je utvrđeno da je kod apelanta nastupila zbog posljedica prometne nezgode samo po sebi nije dovoljan razlog za dosuđivanje naknade štete koju trpi zbog gubitka zarade. Samo eventualne posljedice takvog smanjenja, a koje se očituju kroz gubitak zarade, omogućavaju apelantu izgubljenu zaradu u skladu sa članom 195. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je našao da je apelant na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev pa je tako trebao dokazati u čemu se sastoji njegova izgubljena zarada.
8. Kantonalni sud je istakao da se kao izgubljena zarada smatra samo ona zarada koju bi apelant izvjesno ostvarivao da nije došlo do povrijeđivanja. S obzirom da je apelant tvrdio da je to zarada sa radnog mjesta na kojem je radio prije povrijeđivanja po mišljenju Kantonalnog suda apelant je trebao dokazati i učiniti izvjesnim da bi upravo tu zaradu i ostvarivao. Međutim Kantonalni sud je našao da apelant tu relevantnu činjenicu nije dokazao jer je u toku postupka utvrđeno da u trenutku povrijeđivanja apelant nije radio u Fabrici duhana. Apelant je povrijeđen u vrijeme kada je već izbio rat pa je zbog rata, a ne zato što je povrijeđen, prestao raditi u Fabrici duhana Mostar. Utvrđeno je da se po prestanku rata apelant nije obraćao sa zahtjevom radi uspostave radno-pravnog statusa niti je na drugi način učinio izvjesnim da bi na istom ili sličnom radnom mjestu nastavio raditi kod istog ili drugog poslodavca. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda apelant nije dokazao niti je učinio izvjesnim da bi ostvarivao i zaradu sa radnog mjesta na kojem je radio prije povrijeđivanja, a niti neku drugu zaradu. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je trebao primjeniti odredbu člana 123. ZPP, te apelanta odbiti sa tužbenim zahtjevom jer apelant snosi štetne posljedice nedokazanih činjenica na kojima temelji svoj zahtjev.
9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000243 od 13. marta 2007. godine odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primjenio procesno i materijalno pravo kada je žalbu tužene uvažio i odbio tužbeni zahtjev apelanta. Po mišljenju Vrhovnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao potpune i pravilne razloge. Također i po nalaženju Vrhovnog suda apelant nije dokazao da je u momentu povrijeđivanja bio u radnom odnosu u Fabrici duhana Mostar niti je učinio izvjesnim da bi tu ili neku drugu zaradu i ostvario. Sama činjenica da je kod apelanta utvrđen procenat umanjenja radne sposobnosti kao posljedica saobraćajne nezgode po mišljenju Vrhovnog suda nije razlog za dosuđenje štete-rente koju trpi zbog gubitka zarade. Apelant je morao dokazati u čemu se sastoji ta izgubljena zarada obzirom na utvrđenje da u momentu povrijeđivanja nije bio u radnom odnosu.
11. U pogledu prigovora da drugostepeni sud nije imao u vidu specifičnu situaciju u Mostaru-podjeljenog i razjeljenog grada, te da je apelant bio pripadnik HVO Vrhovni sud je naveo da se radi o prigovoru koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se revizija ne može izjavljivati (član 240. stav 2. ZPP).
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navodi da je povrijeđeno njegovo „pravo na nesmetan rad“. U suštini apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te pogrešnu ocjenu dokaza i činjenica utvrđenih u postupku.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica.
16. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, načina na koji je utvrđeno činjenično stanje, te načina na koji je primjenjeno materijalno i procesno pravo u predmetnom postupku. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
18. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, ili ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović